"Jednostavno uzimaju mi sve, izbacuju na ulicu. Ja nemam ništa. Nemam roditelje koji će mi pružiti neki alternativni smještaj. Ja jedino mogu u beskućnike."
Tako danas govori IgorPocrnić, čovjek koji je do prije dvije godine imao sve. Radio je kao menadžer i vizažist u jednoj velikoj kompaniji. Dobra plaća bila je dovoljna da podigne kredit za skromni stan u Zagrebu.
"Ja sam išao s namjerom da ću taj kredit otplatiti i da ću imati svoj dom nad glavom, a sad sam jednom nogom na ulici", kaže.
Sve je počelo kada je prije nekoliko godina obolio od karcinoma debelog crijeva. Ubrzo je ostao bez posla, rata kredita u švicarcima otišla je u nebo i sad mu za mjesec dana prijeti deložacija.
"Ja sam već pokušavao i samoubojstvo. Popio sam tri kutije Helexa u to vrijeme. Pa me hitna pomoć odvezla na psihijatriju. Ja se liječim, ja sam na teškim antidepresivima", kaže.
Banku nije previše zanimala Igorova bolest, ni to da je još devedesetih protjeran iz ratnog Sarajeva. Njegova je majka ondje prodala stan i svih tih 38 tisuća eura dala za učešće u kreditu. Za mjesec dana mogli bi ostati bez svega.
"Mi smo cijeli život radili da nešto imamo. Prvo smo ono izgubili, a sada kada smo došli u ovu situaciju da se ponovo kućimo, srušio nam se taj svijet. I teško se boriti s tim", kaže Igorova majka Anita.
Igor sada živi od majčine mirovine od dvije tisuće kuna. Banka se, kaže ovaj bivši menadžer, u međuvremenu uknjižila na stan. I sada ovo dvoje ljudi strahuje od trenutka kada će postati beskućnici.
"Ovo je moj život, moj trud, moj rad, moje sve, ja nemam ništa drugo. Meni je žao što banke ne uvide to, zašto idu na one najsiromašnije", kaže Igor.
U Erste banci pak tvrde da imaju razumjevanja za Igorovu tešku životnu situaciju. "Samo provođenje ovrhe postupak je koji nije ugodan niti za klijenta niti za banku, ali banka ga je dužna provesti u onim slučajevima kada ne postoji drugačije rješenje, ponajprije radi zaštite interesa svojih deponenata s čijim sredstvima raspolaže."
"Želim da banka, da probamo rješiti s njima, da mi izađu u susret. Da budu ljudi, da nađemo neko rješenje ili da zasutavimo malo kredit, da nađemo rješenje", rekao je Igor.
Anita je u svemu podržavala svoga sina. Nekad se ponosila njegovim poslovnim uspjesima, a sad s Igorom prolazi kroz ono što se baš nikome u ovoj zemlji ne bi smjelo dogoditi. Ali se ipak, i to prečesto, događa.
"Ja sam došla u situaciji da pomislim da si završim život. A vjernica sam. Molim se Bogu. Bože, i kad sve to učinim valjda ćeš razumjeti da više nisam mogla dalje, da sam došla do zida", kaže Anita.
Bio im je ovo najteži Uskrs u životu, gori čak i od onih ratnih, sarajevskih, kada je Igor ostao bez oca.
Neslužbeno ipak doznajemo da su u banci odlučili učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi agoniju ovog očajnog i teško oboljelog čovjeka napokon priveli kraju. Igor je, na žalost, samo slika i prilika zemlje u kojoj živimo.
