"Žuti Čovjek", odgovorio mi je recepcionar u hotelu u Alepu. "Njega još moraš upoznati."
"Žuti Čovjek?!"
"Od glave do pete. Od žute kape od žutih cipela. I svega između. On se muva tu negdje, ako dođe pozvat ću te."
I stvarno, nakon par dana, pojavio se na recepciji hotela.
"Ovo je Žuti Čovjek."
"Franjo, drago mi je."
Kapa, brk, majica, košulja, dva mobitela, hlače, cipele. Sve u žutom. Samo je sat zlatan. I mali bedž s likom Bašara al-Asada, koji je izgledao normalno, kao da nema žuticu.
//www.youtube.com/embed/6pGgT3jbAFU
Poznavao ga je cijeli Alepo...
Žuti Čovjek je bio tajanstven. Nije rekao zašto se tako oblači, niti što radi u životu. Nije zapravo ni mogao puno reći sve i da je htio. On ne govori engleski, ja ne govorim arapski. Slikali smo se, malo se smješkali i onda je morao ići dalje. On je zvijezda, trebalo se još s puno ljudi slikati, popričati, prepasti koje malo dijete…
"On je vrlo opasan čovjek, vlasnik je televizije. Zapravo, mislim da je svodnik", mudrovao je recepcionar.
Ni drugi koji su ga znali, a izgleda da ga je poznavao cijeli Alepo, nisu znali tko je zapravo on i čime se bavi. Neki su tvrdili da je vrlo religiozan, a drugi da je kriminalac.
Nisam ga više nikad sreo. Uskoro sam se vratio u Hrvatsku. Još neko vrijeme sam prepričavao susret s njim, žutom enigmom, opasnim čovjekom ili redikulom. Kako se sve priče jednom ispričaju svim ljudima kojima se trebaju ispričati i polako pospreme u arhivu, tako sam i ja pospremio Žutog Čovjeka. I zaboravio ga na devet godina.
Trebali su i Obama, i Putin, i Britanci, i krstareće rakete, i razarači da ga se opet sjetim. I utipkam u Google 'yellow man, Aleppo'. I bio je tu. U videu. Nikad ništa strašnije o bilo kome koga sam upoznao u životu nisam vidio. U manje od četiri minute stalo je sve najgore što čovjek može napraviti drugom čovjeku. Osobe koje za sebe tvrde da su sirijski pobunjenici su ga šamarali, lupali nogom po glavi, vrijeđali, natjerali ga da laje kao pas, pljuvali po njemu. Od udaraca je ostao bez žute kape. Tvrdili su da je špijun, ispraznili su mu džepove, odveli ga u auto i zatim ga opet premlatili. Tu video staje. Kad nekoga tako prebiješ, poniziš i sve to završi na internetu, onda je to kao da si ga ubio. A kad nekoga u ratu optuže da je špijun, onda ga obično i ubiju. Jesu li ga pustili ili su ga odveli, u vijesti nije pisalo. To je posljednje što sam našao o njemu.
I Alepo ima svoju Aleju snajpera
Alepo, s oko dva i pol milijuna stanovnika, najveći je grad u Siriji. Građanski rat podijelio ga je na dva dijela. Jedan drže pobunjenici, a drugi vojska. Pokušavajući preživjeti, stanovnici svakoga dana prelaze iz jednog u drugi dio. Idu po namirnice, na posao, čak i polažu ispite na fakultetu. Prelazeći iz jednog u drugi dio grada, moraju prijeći preko ničije zemlje, ulice koja razdvaja dvije strane. Tada po njima pucaju snajperi. Gađaju samo civile. Takva se ulica u Sarajevu za vrijeme opsade zvala Aleja snajpera. Sad je ima i Alepo. Vodeći rat za svaku ulicu, grad je potpuno uništen. Minaret iz 11. i džamija iz 12. stoljeća. Bazar je spaljen, srednjovjekovna tvrđava načeta granatama. Sve ono po čemu je Alepo bio poznat više nije tu. Sve ono što je na mojim fotografijama, više ne postoji. Pogled na satelitske snimke na internetu nastale prije i za vrijeme rata otkriva razmjere razaranja, otkriva tragediju kroz koju ti ljudi koji su još tamo prolaze svaki dan.
'Želio sam ljudima uzvratiti njihovu ljubav'
Internet je otkrio i priču iza Žutog Čovjeka. Iako samozatajan, ipak je 2010. godine dao intervju za novine, a i napravljen je jedan prilog za sirijsku televiziju. Zove se Abu Zukur i gotovo 30 godina nosi žuto.
"Svi me vole cijeli moj život. Ljubav dolazi od Boga i ne treba je zlorabiti. Zato sam izabrao žutu boju. ?Želio sam ljudima uzvratiti njihovu ljubav. Žuta boja je boja radosti, čini ljude sretnima. Političari su isto voljeni, ali oni to zloupotrebljavaju. Bezbroj njih dolazi i prolazi. A samo je jedan Žuti Čovjek."
Iz ovih rečenica može se pročitati da je Žuti Čovjek sada mrtav. Ne treba fizički likvidirati čovjeka da bi ga se ubilo. Sve ono što je bio, kako je zamišljao da svijet treba izgledati više ne postoji. Ubilo ga je "bezbroj njih koji dolaze i prolaze". Rat ne poznaje žutu boju, boju ljubavi i radosti. Ne poznaje ljude koji su toliko svoji da provedu život u žutom. Rat poznaje "naše" i neprijatelje, a njegove boje su siva i maslinasta. I crvena.
