Istekla su 72 sata od potresa u Turskoj zbog kojeg su tisuće završile u ruševinama. Do sada smo čuli nevjerojatne priče spašavanja, izvlačenja, iščekivanja pomoći pa i poroda, no istina je da bi zatrpanima svaka minuta mogla biti kobna.
"Pacijenti koji su u potresu zadobili frakture ili više njih (noge, ruke, glava, prsni koš itd.) kod njih je razvoj traumatskog šoka puno brži, kao i osobe kod kojih je prisutno obilno krvarenje (razvoj hemoragičnog šoka). Zato se i govori o 72 sata unutar kojih se može pomoći, mada je za neke od njih i 72 sata predugo za čekati", pojašnjava za Danas.hr dr. Marin Buljan, spec. hitne medicine.
"Najbolje su u ovoj velikoj tragediji prošli oni koji su samo zatrpani, bez nekih velikih ozljeda i našli su neki kutak gdje mogu dočekati izvlačenje. Ne možemo dati jednak odgovor za sve takve pacijente", govori potom.
Kaže da nije isto ako imate srčane bolesnike, astmatičare dijabetičare i zdravog čovjeka. "U ovakvoj situaciji kad su ostali bez svoje osnovne terapije, ljudi koji imaju dosta komorbiditeta teže podnose ovakve okolnosti i njihovo stanje se pogoršava. Ako na to dodamo i niske temperature i ne uzimanja nikakve tekućine onda možemo očekivati da će njihova klinička slika biti s vremenom sve lošija. Postat će dehidrirani, pada tlak, razvoj šoka i letalni ishod. Tako da je u ovakvim situacijama stalna borba s vremenom", tvrdi.
Osim toga, u velikoj su opasnosti i oni ozlijeđeni. "Treća grupa bi bila oni koji su pritisnuti nekim zidom bez neke naznake fraktura, ali se ne mogu maknuti. To nisu nimalo laki pacijenti, radi se o crash sindromu ili sindrom nagnječenja, gdje imamo brzi razvoj šoka i otkazivanja bubrega. Radi se o pritisku na skeletne mišiće koji postaju popustljivi za protein (mioglobin) koju začepi glomerule bubrega i izazove otkazivanje bubrega. Smrtnost je velika, pomoć je hitna", pojašnjava.
Zaključuje da su oni koji si pronađeni nakon 20 sati dobro i prošli. Ipak, i kod njih je sigurno prisutna pothlađenost, bilo blaga, umjerena, ili teška. "Tu nas zanima po protokolu ABCD kakav je dišni put, disanje, cirkulacija i stanje svijesti kao i izmjerena tjelesna temperatura. Problem će biti oni koji ostaju više dana jer će se kod njih stanje jako pogoršati", govori.
Tvrdi i da su najugroženije dobne skupine stariji i djeca i svi oni koji imaju neke od kroničnih bolesti. Zaključuje pak da se treba uz to sve uzeti u obzir i to da su najugroženiji oni koji su najteže stradali bez obzira na dob.
Osvrnuo se potom i na mogućnost preživljavanja bez hrane i vode.
"Bez hrane mogu preživjeti dosta dugo, 3-4 tjedna, bez vode 100 sati (mada negdje u literaturi govore o tjedan dana), ali to dosta ovisi o temperaturi okoline. Ako je pacijent na suncu onda je to kraće, ali ako je hladnije, vlažno, onda malo duže. Zato je prisutna pothlađenost u ovom slučaju", kaže.
"Što se tiče tjelesne temperature ne može se znati kojom se brzinom gubi tjelesna temperatura jer ona ovisi o dosta faktora, ali ako tjelesna temperatura padne ispod 28 stupnjeva onda pacijent ulazi u tešku hipotermiju i vitalno je ugrožen. Dolazi do usporavanja rada srca, usporavanja frekvencije disanja, srčanih aritmija i letalnog ishoda", pojasnio je potom.
Govoreći pak o protokolu spašavatelja govori da idu po protokolu procjene stanja pacijenta. "Tu je ABCD pristup - A dišni put, B disanje, C cirkulacija i D stanje svijesti. Brzim pregledom se procjeni o kakvim ozljedama se radi i imobilizira se pacijent.
Ako se sumnja na pothlađenost, što se u ovom slučaju svakako mora, onda se pacijentu uz kisik daje I.V. primjena zagrijane infuzije. Sprječava se dalji gubitak topline (dekom ili folijom) i u vozilu HMP skida lagano mokra odjeća. Pritom je zabranjeno trljanje kože", zaključuje.
Inače, kako prenose svjetski mediji, navodno je 2010. godine, 27 dana nakon potresa na Hitiju, u ruševinama pronađen živ muškarac. Osim toga, tri godine kasnije, u ruševinama jedne tvornice u Bangladešu nakon 17 dana izvučena je živa žena.
Podsjetimo, u broj žrtava u Turskoj i Siriji popeo se na 19,823 osobe.
