Na dan koji je promijenio sve, poručnica Heather "Lucky" Penney rulala je pistom u zrakoplovnoj bazi Andrews. Ruka na poluzi gasa, spremala se poletjeti. Imala je jasne naredbe – srušiti putnički zrakoplov. Let 93 United Airlinesa, četvrti zrakoplov otet 11. rujna jurio je prema Washingtonu, a ona ga je morala zaustaviti. Poletjela je.
Penney je bila jedan od prvih pilota u zraku, prenosi Independent. No njezin F-16 nije bio napunjen mecima ili raketama ili bilo čime čime bi mogla srušiti zrakoplov. Mogla se jedino zaletjeti u njega. To je bio plan.
S obzirom na to da su se 11. rujna stvari događale strahovitom brzinom, zrakoplovi su dignuti prije nego što su ih stigli naoružati. Penney i njezin zapovjednik poletjeli su kako bi se zaletjeli u otete avione i spriječili dodatne žrtve na tlu.
"Ne bismo ih mogli oboriti. Morali bismo se zaletjeti u njih. Zapravo, bila bih kamikaza", prisjeća se Penney.
Penney, jedna od prvih borbenih pilotkinja zrakoplovstva nacionalne garde, godinama nije davala intervjue oko toga što je sve proživjela 11. rujna (a među ostalim, taj dan je i pratila zrakoplov američkog predsjednika u Washington).
Progovorila nakon 10 godina
No nakon 10 godina šutnje prvi put je progovorila o manje poznatoj strani tog kobnog dana. "Morali smo zaštititi zračni prostor pod svaku cijenu", priča Penney.
Njezina eskadrila nacionalne garde Washingtona upravo je završavala dvotjednu vježbu u Nevadi. Sjedili su u bazi kada su čuli za napad na WTC. Koliko god nevjerojatno zvučalo, ali ni jedan zrakoplov američkog zrakoplovstva nije bio pripravan.
"Tada nitko nije ni pomišljao na ugrožavanje zračnog prostora iznad našeg tla", objašnjava pukovnik George Degnon, zapovjednik baze.
Na raspolaganju je bila samo eskadrila nacionalne garde. Nakon što je treći zrakoplov udario u Pentagon, a četvrti oteti zrakoplov usmjeren prema glavnom gradu, moralo se djelovati.
Dok se iz zrakoplova makne školsko oružje i stavi pravo te uzleti, prošlo bi sat vremena. Tada bi već bilo kasno...
"Osjećali smo se pomalo bespomoćno, ali bili smo odlučni učiniti sve kako bismo što prije reagirali", prisjeća se Degnon.
Brinulo ih samo jedno
"Lucky, ti ideš sa mnom", rekao je pukovnik Mack Sassevile. Dok je ostatak užurbano naoružavao druge zrakoplove, Sassevile i Penney pripremali su se za uzlet. Penney je počela sa standardnom procedurom provjere prije uzlijetanja, kada ju je pukovnik prekinuo: "Što radiš, dolazi, idemo".
Ni Penney ni Sasseville nisu ni tren dvojili jesu li spremni poginuti kako bi oborili oteti zrakoplov. Pukovnik je imao samo jednu brigu:
"Nije baš da te obučavaju kako oboriti putnički zrakoplov. Razmišljao sam: ako se zaletimo u motor i dalje bi mogao letjeti. Moramo se zaletjeti u kokpit ili krilo", prisjeća se Sasseville.
Razmišljali su o tome da se katapultiraju trenutak prije nego što se zalete u avion, no oboje su strahovali da bi onda mogli promašiti. "Što ako mi iskočimo i promašimo avion? Puno me je više bilo strah neuspjeha nego smrti", kaže Penney.
No nisu morali poginuti. Nisu morali oboriti zrakoplov pun djece, pun nečijih majki i očeva i nečijih bližnjih. Putnici su to napravili sami. Taoci u otetom zrakoplovu su se pobunili i avion se srušio u Pennslvaniji.
"Pravi junaci su putnici na letu 93. Ja sam samo slučajan svjedok povijesti", ponavlja poručnica koja je ostatak dana letjela, čistila zračni prostor oko Washingtona te na kraju i pratila zrakoplov američkog predsjednika na dan kada se rodio strah.
