Rusko-ukrajinski sukob, srećom, još uvijek ne oružani, sa sobom nosi brojna pitanja. Koliko svaka strana ima vojnika i naoružanja? Što je dosad učinila diplomacija? Kako će reagirati Njemačka i Francuska? Zašto su Amerikanci postali glavni igrač u sukobu kojeg nisu stvorili. No, najvažnije je pitanje od svih zašto se ovo događa? Zašto bi ruski predsjednik Vladimir Putin napao susjednu državu koja ga nije isprovocirala? Zašto bi riskirao živote mladih vojnika, sankcije, možebitno i novu ekonomsku krizu. Zašto igra ovu igru, ako ipak nije spreman riskirati?
Ne treba tražiti odgovore u tome da je Putin još i prije naglasio kako Ukrajina nije država ili je "slučajna". Odgovore će biti teško naći i u 70 godina ukrajinskog postojanja kao dijela Sovjetskog saveza. No, Putinova KGB-ovska prošlost bi mogla dati odgovor. Naime, korištenje lažnih separatista i stvaranje marionetske vlade na Krimu stare su taktike KGB-a. One su odigrale ključnu ulogu u dominaciji KGB-a u Srednjoj Europi nakon Drugog svjetskog rata, a istim su se metodama koristili i boljševici pri osvajanju Ukrajine 1918. godine.
Putinove traume iz mladosti
Putinova veza s nekim prošlim vremenima zapravo ukazuje na to da on nije ruski nacionalist, već imperijalni nostalgičar. SSSR je bilo carstvo ruskog govornog područja, a čini se kako Putin razmišlja o stvaranju nekog novog carstva, doduše u manjem obujmo nego što je to bio SSSR. No, čak niti to nema veze s njegovim političkim svjetonazorom. Osamdesete godine prošlog stoljeća su za Sovjete bile doba optimizma i ushićenja. Politika glasnosti, odnosno otvorenosti, značila je da ljudi mogu prvi put govoriti istinu nakon desetljeća šutnje. U tom trenutku su osjetili mogućnost promjene i vjerovali su da će ta promjena biti na bolje.
Sadašnjeg je ruskog predsjednika zadesio peh da propusti taj trenutak ushićenja. KGB ga je poslao na rad u Dresden, gdje je pad Berlinskog zida doživio kao vlastitu tragediju. S kolegama je bjesomučno spaljivao dosjee i nemoćno telefonirao Moskvi, bojeći se za svoje živote. Putin je na primjeru svog političkog idola, Jurija Andropova, veleposlanika SSSR-a u Mađarskoj za vrijeme revolucije 1956. godine, shvatio da je spontanost opasna, baš kao i prosvjedi ili razgovori o demokraciji. Demokracija je antiautoritarna i antitotalitarna, pa ruski vladari moraju i u novim uvjetima pažljivo kontrolirati život nacije, piše The Atlantic.
Putin je, na svoju sreću, uspio stići na vrijeme u Sovjetski Savez da ga popljačka do temelja nakon njegova raspada. Uz pomoć organiziranog kriminala i offshore industrije pranja novca, on i razni oligarsi su iznijeli novac iz zemlje, sakrili ga u inozmestvu te ga u zgodnom trenutku vratili i iskoristili za gramzivu kupnju imovine. S nagomilanim bogatstvom uslijedila je borba za vlast, a na kraju je Putin postao najbolji milijarder od svih. Dobio je kontrolu nad tajnim službama i poslao konkurenciju u zatvor ili progonstvo.
Kontrola na 'staklenim nogama'
Osim nad tajnim službama, Putin je dobio kontrolu gotovo nad svime, jer nema zakonskih ograničenja. On i njegovi ljudi djeluju bez kontrole, etičkih normi ili transparentnosti. To ide toliko daleko da određuju tko će biti kandidat na izborima i tko smije govoriti u medijima, koji su također kontrolirani. Tako Putin može donijeti odluku o invaziji na Ukrajinu u tili čas, ne slušajući savjete vojnih stručnjaka, ne gledajući procjene rizika i ne mareći za to kakve će biti posljedice po građanstvo Rusije. Ne mora čak niti razmišljati o tuzi obitelji ruskih vojnika koji bi mogli poginuti ako do rata dođe. Oni nemaju izbora nego šutjeti, suspregnuti suze i biti ponosni što su njihovi sinovi dali život za Rusiju.
S druge strane, sva njegova kontrola i moć je na "staklenim nogama". On nikad nije pobijedio na poštenim izborima i nikad nije morao voditi kampanju u natjecanju u kojem bi mogao izgubiti. Svjestan je toga da je njegov politički sustav nepravedan i da mu država služi samo za donošenje odluka od kojih profitiraju on i njegovi bliski suradnici te njihove tvrtke. On zna da bi jednog dana po njega mogi doći prodemokratski aktivisti, kakve je vidio na kraju svog boravka u Dresdenu. Putin je prozret još nakon namještenih "izbora" 2011. kad je dobio, ustavno sumnjiv treći mandat. U međuvremenu si je pripisao vladanje državom do 2036.
Veliki su prosvjedi otada do danas održani u desecima milijunskih ruskih gradova. Protestirajući protiv vlasti, prosvjednici su "kremu" iz Kremlja nazivali "banditima i lopovima", što je slogan kojeg je koristio vođa oporbe Aleksej Navaljni. Putin je to smirio trovanjem Navaljnoga novičokom, a potom i njegovim zatvaranjem na dvije godine u jedan od preostalih gulaga.
Putin je tada za sve okrivio SAD. Baracka Obamu koji je, navodno, organizirao demonstrante i Hillary Clinton, koja je dala "mig" za početak prosvjeda. Dakle, nije se borio samo protiv ruskih demonstranata, već i protiv svjetskih demokracija koje su u savezu s državnim neprijateljima. Tijekom sljedećih 10 godina Putin će se boriti protiv njemačke, francuske, talijanske i španjolske demokracije, podržavajući ekstremističke skupine i nadajući se da će to dovesti do potkopavanja Europske unije. Ruski su mediji podržali Brexit, oligarsi su ulagali u ključne industrije, posebno u manjim zemljama poput Mađarske ili Srbije, a hakeri i spin-doktori su intervenirali u američke izbore 2016.
Borba protiv demokracije
Vratimo se na Ukrajinu. Ona je bila druga najmnogoljudnija i najbogatija sovjetska republika, a gajila je i najdublje kulturne veze s Rusijom. No, sad se svojski trudi pridružiti skupu zapadnih prosperitetnih demokracija. U proteklih 20 godina ondje su se zbile dvije prodemokratske, ali antioligarhističke i antikorupcijske revolucijske. Prosvjednici su 2014. uzvikivale parole slične onima u Moskvi, a najgore od svega, mahali su zastavama EU. Potjerali su proruskog predsjednika i javno razotkrili luksuz u kojem je živio. Taj je luksuz podjednak Putinovu, kojeg je razotkrio Navaljni, a stečen je na isti način - kleptokracijom.
Nedugo zatim, Putin je krenuo u invaziju na Krim te tako kaznio Ukrajince koji su htjeli pobjeći od njegova utjecaja. Usput je prekršio sve pisane i nepisane norme EU, pokazujući prijezir prema zapadnjačkom statusu quo. No, preračunao se, jer mu pokušaji državnih udara u gradovima s većinski ruskim stanovništvom nisu uspjeli. Tamošnje stanovništvo nije baš pretjerano marilo za njegove želje. Putinova alternativna Ukrajina, svedena je samo na rudarsku regiju Donbas, koja je postala zona kaosa i bezakonja.
Desničari iz Europskog parlamenta koji putuju u "misije utvrđivanja činjenica" na Krim, pristaše Donalda Trumpa i mnogi drugi akteri diljem svijeta samo su ideološki odgovor na traumu koju su Putin i njegovi kolege iz KGB-a doživjeli u 1989. u Istočnoj Njemačkoj. Autokracija, podjele, ksenofobija, nihilizam i cinizam ključ su Putinove vladavine i razlog zašto je želi ponovno napasti ili se barem pravi da će to učiniti.
On želi destabilzirati Ukrajinu, želi da njena demokracija propadne, da strani investitori odu, da žitelji Bjelorusije, Kazahstana, Poljske i Mađarske posumnjaju u demokraciju, želi opteretiti EU i NATO do točke njihove propasti, želi podržavati diktatore diljem svijeta i time podrivati SAD, želi smanjiti njihov utjecaj, ukloniti moć demokratske retorike i na kraju učiniti da i Amerika propadne.
Putinovi prethodnici, Lenjin i Staljin, htjeli su stvoriti globalnu revoluciju i podrediti cijeli svijet diktaturi proletarijata. Nisu uspjeli, ali su napravili mnogo štete pokušavajući. Ni Putin neće uspjeti, ali ima priliku napraviti mnogo štete; ne samo u Ukrajini.
