Obično je rat pravi blagoslov za vojno-industrijski kompleks, no do njega – barem zasad – nije došlo u europskoj obrambenoj industriji. Više od godinu dana prošlo je od početka ruske pune invazije na Ukrajinu, a ugovori dolaze sporo, industrijska baza na kontinentu još se nije oporavila nakon desetljeća zanemarivanja, a izvan Europe prijeti žestoka konkurencija, piše Politico.
Države i tvrtke prebacuju lopticu
Političari koji žele pomoći Ukrajini da se obrani od ruske agresije i ojačati vojske kontinenta pozivaju kompanije za proizvodnju oružja da proizvode više, brže i jeftinije, no kompanije kažu da ne mogu učiniti ništa dok ne dobiju obvezujuće ugovore od vlada. “Ovo je pitanje kokoši i jajeta,” kaže estonski ministar obrane Hanno Pevkur. “Što je prvo?”
Neke tvrtke, uključujući Saab iz Švedske, Nammo sa sjedištem u Norveškoj, njemački Rheinmetall i francuski Nexter i MBDA, počele su pojačavati proizvodnju financirajući se vlastitim novcem. Sada one pozivaju na sklapanje ugovora kako ne bi došlo do scenarija u kojem one troše stotine svojih milijuna, a potražnja padne za nekoliko godina. “Malo riskiramo”, rekao je izvršni direktor Saaba Micael Johansson za Politico, naglašavajući da njegova tvrtka ulaže u infrastrukturu, zaposlenike i sirovine. “To su isključivo naše investicije. Važno je da dobijemo nekakve dugoročne ugovore.”
Povratak hladnoratovskom režimu
Zadatak s kojim se europska obrambena industrija suočava ogroman je. Nakon desetljeća sve manjih budžeta i vojnih planova koji su se uvelike fokusirali na relativno slanje relativno malog broja trupa u inozemstvo, poput Afganistana ili afričku regiju Sahel, vlade se sada vraćaju na mentalitet iz Hladnog rata koji se oslanja na veći broj tradicionalnog oružja poput tenkova ili artiljerije. To je lekcija koju su naučili promatrajući borbe u Ukrajini koja koristi ogromne količine streljiva i opreme dok se dvije strane mrcvare na relativno statičnoj fronti.
Europska unija obećala je dopremiti milijun runda artiljerijskog streljiva Ukrajini unutar sljedećih 12 mjeseci; svo to streljivo trebalo bi biti proizvedeno unutar EU-a.
U travnju je Europska komisija predložila zakon o podršci proizvodnje streljiva, vrijedan 500 milijardi eura, kako bise ojačala industrijska proizvodnja i dopremilo streljivo i projektili u Ukrajinu, ali i kako bi se pomoglo zemljama članicama da napune svoje rezerve. Prijedlog je postao ključni dio industrijske strategije Europske unije.
Zalihe se prazne
Uz to, zemlje EU-a već su poslale ogromnu količinu vojne pomoći Ukrajini – pritok se pojačao tek prije početka invazije prošle godine. Njemačka je namijenila 7.4 milijarde eura i za 2022. i 2023. kako bi pomogle opskrbiti Ukrajinu i pojačale vlastite zalihe. Nakon sporog početka, Berlin Ukrajini šalje sve od 18 tenkova Leopard, preko artiljerijskih sustava i protuzračnih sustava Patriot – a to će se i nastaviti.
Poljska i Slovačka poslale su većinu svojih sovjetskih borbenih zrakoplova MiG-29, a Varšava je poslala i 325 tenkova, većinom moderniziranih T-72 tenkova sovjetske proizvodnje, ali i modernih Leoparda. Francuska je poslala sustave protuzračne obrane, lagane tenkove i haubice Caesar. Švedska šalje haubice Archer, pješadijska borbena vozila i protutenkovsko oružje.
Sada ministri obrane pokušavaju dokučiti kako da nastave slati opremu Ukrajini, a istovremeno modernizirati i ponovno napuniti vlastite zalihe, a industrija očekuje niz ugovora kako bi se spriječili padovi u opskrbi. Kako bi to učinile, kompanije moraju brzo preokrenuti višedesetljetni trend financijskih rezova i smanjenja broja zaposlenih.
“Europske kompanije imaju kapacitete za proizvodnju koje plaćaju vlade”, kaže Tom Waldwyn, istraživač za obrambenu nabavu u Međunarodnom institutu za strateške studije. “Možete uvesti kratkotrajne mjere kako biste povećali proizvodnju, ali morate uvesti fundamentalne promjene u kapacitetima i zalihama, a tu govorimo o milijardama eura u sljedećih deset godina.”
Gomilanje narudžbi
Iako većina zemalja Europske unije još ne doseže NATO-vu metu investiranja dva posto BDP-a na obranu, u savezu je već osam godina potrošnja u stabilnom porastu. Prošle godine europske zemlje su pojačale potrošnju za 13 posto, odnosno na 345 milijardi dolara. Rat u Ukrajini ubrzao je ritam. U prethodnih 18 mjeseci, većina europskih zemalja obećala je povećati vojnu potrošnju.
Ipak, iako europski političari mnogo govore o planovima za investicije u obranu, priče se nisu materijalizirale u obliku dugoročnih ugovora za oružje i streljivo. O novim europskim instrumentima za olakšanje nabave i financiranja, iako u ubrzanoj proceduri, još uvijek se raspravlja u Bruxellesu.
“Postoji veliki jaz između povećanih budžeta za obranu i tinte na papiru ugovora,” kaže Jan Pie, glavni tajnik Udruge industrija za zrakoplovstvo, sigurnost i obranu, koja predstavlja divove poput KNDS-a, Dasault Aviationa i Rheinmetalla. Nije stvar u nedostatku političke volje, nastavlja Pie, već gledamo posljedice birokratskih prepreka i sporosti. “Ovi procesi se odvijaju kao da smo još uvijek u miru,” rekao je.
Slična poruka stigla je s foruma za sigurnost održanog u Bratislavi u svibnju. Obraćajući se publici prepunoj dužnosnika, viši podpredsjednik KDNS-a Marcel Grisnigt bio je direktan: “Nemamo dugoročnu jasnoću,” rekao je. “Jasnoća nije u signalima i obećanjima, nego u ugovorima – ugovorima koji su dugoročni i čvrsti.”
Neki ugovori su se počeli pojavljivati, no ne onom brzinom koju bi industrija smatrala u skladu s političkim pozivima. Njemačka je nedavno naručila tenkove Leopard 2 od Krauss-Maffei Wengmanna kako bi zamijenili materijal poslan u Ukrajinu, a Rheinmetall je potpisao ugovore vrijedne preko 500 milijuna eura za streljivo s nekoliko europskih zemalja. Finska će streljivo kupovati od Nextera.
“Radi se o vrlo specifičnom tržištu. Nema privatne potražnje, kompanije uvelike ovise o svojim odnosima s vladama,” kaže Lucie Béraud-Sudreau, direktorica programa za vojnu potrošnju i proizvodnju oružja u Međunarodnom institutu za istraživanje mira u Stockholmu.
Čekaju se vlade
Što se tiče europskih obećanja o slanju streljiva u Kijev, sporost ostavlja vrlo stvarne posljedice na fronti. “Da su odluke donesene prošle godine, već sada bismo opskrbljivali Ukrajinu velikim količinama”, rekao je izvršni direktor poljske državne tvrtke Polish Armaments Group Sebastian Chwałek. “Spremni smo, više smo nego sposobni proizvoditi. Samo čekamo na odluku.”
Kada se vlade napokon pokrenu, one ne biraju uvijek europsku industriju. Neki od objavljenih ugovora nakon početka rata u Ukrajini odlaze tvrtkama izvan Europske unije, što rasplamsava strahove da će dobitnici biti u Južnoj Koreji, Izraelu ili Turskoj, kaže Christian Mölling, koji vodi obrambeni program u njemačkom think-tanku DGAP.
A nad svim povećanjima potrošnje za obranu dugačku sjenu baca SAD – odakle tradicionalno dolazi više od polovice europske vojne opreme. “Još uvijek čujem neke ljude koji pričaju da francuski proizvođači zrakoplova profitiraju na ratu u Ukrajini – što se tiče Dassault Aviationa, to je na nuli,” rekao je izvršni direktor te tvrtke, Éric Trappier, pred francuskim Senatom prošlog mjeseca. “Od rata u Ukrajini profitiraju Sjedinjene Američke Države, točka. Nema drugih. Barem što se tiče borbenih zrakoplova.
Poljska je potpisala ugovore teške gotovo 10 milijuna dolara za kupnju tenkova Abrams i zrakoplova F-35 od SAD-a, a potrošit će i 10 milijuna dolara na južnokorejsku vojnu opremu. Danska i Nizozemska kupuju oružje od Izraelaca, a Rumunjska je u pregovorima za kupnju F-35 zrakoplova.
I dok će streljivo koje se zajednički nabavlja za Ukrajinu morati biti barem sastavljeno u Europskoj uniji, takvi zahtjevi ne postoje na razini nacionalnih vojski. “Kada vidim da neke zemlje pojačavaju potrošnju na obranu i masovno kupuju neeuropske proizvode, jednostavno im kažem: postavljate temelje za probleme koje ćemo imati sutra,” rekao je francuski predsjednik Emmanuel Macron u Bratislavi.
Više tvornica
U prethodnih 18 mjeseci neke kompanije pojačale su proizvodnju. No sada, mnogi izvršni direktori upozoravaju da su dosegli limite onoga što mogu učiniti bez narudžbi od strane vlade, ali i značajnih dugoročnih ulaganja u izgradnju novih tvornica. Kako bi se proizvodnja pojačala kratkoročno, europski biznisi osigurali su da postojeće tvornice rade u punom kapacitetu, pojačavajući broj smjena, kupujući novu mašineriju, prioritizirajući oružje koje je hitno potrebno, koordinirajući se s opskrbljivačima i zapošljavajući nove radnike.
Švedski Saab je već posljednjih godina udvostručio proizvodnju, a planira to učiniti još jednom do 2025. godine. U Francuskoj se također udvostručila proizvodnja nekih elemenata – uključujući oružje koje se šalje u Ukrajinu.
“Zasad mobilizaciju uvelike sami financiramo i približavamo se gornjoj granici,” rekao je izvršni direktor Nextera Nicolas Chamussy francuskim zastupnicima početkom svibnja.
Nakon desetljeća slabe proizvodnje, jačanje obrambenih sposobnosti kontinenta na značajnoj razini zahtijevat će milijarde eura i godine strpljivosti, rekli su izvršni direktori europskih tvrtki za Politico. Tjeranje kompanija da proizvode još više zahtijevat će potpisane ugovore,” kaže Pevkur iz Estonije.
“Slažem se da je bolje za industriju kada imaju ugovore,” kaže on. “Industrija može sama ubrzati, no postoje granice. Na vladama je da sastave ugovore, raspišu natječaje i pokrenu proces nabave.”
Slaba industrijska baza
U pojačavanju proizvodnje oružja, kompanije se bore s problemima poput inflacije i pristupa sirovim materijalima, mikročipovima i radnicima. S istim problemima bore se i civilne tvrtke, no vojne tvornice proizvode na mnogo manjoj skali, što znači da im je teže doći do rijetkih resursa.
“Proizvođači u kopnenoj obrambenoj industriji proizvode male količine, što je manje zanimljivo proizvođačima električnih komponenti od recimo proizvođača automobila, koji proizvode na masovnoj skali,” kaže Jean-Marc Duquesne, general u francuskoj grupi za lobiranje za kopnenu obrambenu industriju, koja predstavlja kompanije poput Safrana, Thalesa i Airbusa. Na neke komponente čeka se i do devet mjeseci, dodao je.
Oživljavanje vojne proizvodnje također znači da tvrtke za proizvodnju oružja na kontinentu jure kako bi proizvodile iste stvari istovremeno, što stvara dodatni pritisak na lance opskrbe.
“Kada pričate s kolegama, naravno da vam brzo postane jasno da koristite iste lance opskrbe i borite se s istim zastojima,” kaže izvršni direktor Saaba Johansson. “Upravo zato moramo bolje surađivati.” Guillet iz Nextera dodao je da zastoji moraju biti identificirani na europskoj razini, a ne na razini individualnih kompanija. “Radimo s drugim proizvođačima streljiva kako bismo zajedno ulagali.”
Nedostaje sirovih materijala poput aluminija, titana i baruta, kažu izvršni direktori. U Francuskoj avionska industrija počela je skladištiti titan i poziva na više recikliranja. Izvršni direktori nadaju se da sav ovaj trud neće biti uzalud. “Ništa ne bi bilo gore da sada uložimo ogroman trud i da sve stane za dvije, tri godine”, kaže Duquesne. “Politika pokretanja i zaustavljanja značila bi da se uložena sredstva ne bi iskoristila, a bili bismo prisiljeni na otpuštanja zaposlenih.”
