Junko Iizuka* bilo je 16 godina kada je odvedena u kliniku u sjeverno-istočnom Japanu gdje je nad njom prisilno izvršena misteriozna operacija koja joj je, kako je kasnije otkrila, onemogućila da ikad u životu zatrudni, piše Guardian.
Zakonska prislina sterilizacija
"Dali su mi anesteziju i nisam se sjećala ničega poslije toga", kaže. "Kada sam se probudila, bila sam u krevetu i vidjela sam umivaonik. Zatražila sam vode ali su mi rekli da ne smijem piti."
Izuka je u to vrijeme radila za jednu obitelj kao domaćica. Tek kada je kasnije slučajno načula razgovor svojih roditelja saznala je šokantnu istinu - postala je jedna od 16.500 ljudi prisilno steriliziranih pod japanskim zakonom kako bi se spriječilo da rađaju 'inferiornu' djecu.
Njeni jajovodi su podvezani 1963. jer se sumnjalo da pati od mentalne nerazvijenosti. Pedeset i pet godina kasnije, glas joj podrhtava dok opisuje posljedice: trajne bolove u trbuhu i težak psihološki teret. "Otišla sam u Tokio vidjeti mogu li povratiti stanje stvari na staro, ali rekli su mi kako to nije moguće", kaže. "Ukrali su mi život."
Druga žrtva prisilne sterilizacije, Yumi Sato*, imala je samo 15 godina kada je nad njom izvršena procedura 1972. Njena šogorica Michiko* kaže kako je to naškodilo njenim šansama za brak. Kada su joj bile 22 ili 23 godine, bilo je priča o braku, no kad je rekla da ne može imati djecu njezin zaručnik je odustao od ženidbe, rekla je Michiko. "U to je vrijeme bilo normalno razmišljanje da se vjenčate kako biste imali djecu, pa čemu onda brak ako nećete imati djecu", dodaje.
Povijesni slučaj
Sato je nedavno pokrenula sudsku parnicu u kojoj traži naknadu od japanske vlade zbog procedure, tvrdeći kako je Zakon o eugeničkoj zaštiti prekršio posljeratni ustav Japana jer je narušavao pravo ljudi na potragu za srećom. Radi se o prvom ovakvom slučaju u Japanu i druge se žrtve nadaju da će pomoći utrti put do šire javne isprike vlasti.
Službeni dokumenti navode kako je Sato sterilizirana zbog dijagnoze "nasljedne slaboumnosti", no njena obitelj poriče navode o nasljednosti njenog stanja, tvrdeći kako je Sato pretrpila ozljedu mozga jer je dobila prejaku anesteziju tijekom operacije koju je imala u djetinjstvu.
Michiko, koja živi sa svojom šogoricom već preko 40 godina, kaže kako je Sato omiljeni član obitelji. Kada su Michikina djeca bila mala, Sato je pomagala, mijenjala im pelene i pazila na njih. Michiko smatra kako bi možda za Sato bilo preteško da je sama odgajala svoju djecu, "ali činjenica da joj je to pravo oduzeto stvarno je zločin".
Na prvom saslušanju 28. ožujka vladini su predstavnici tražili odbacivanje tužbe. Očekuje se kako će japanska Vlada tvrditi da je procedura u to vrijeme bila legalna, jer da je taj zakon bio na snazi gotovo pet desetljeća, sve do 1996.
Spriječavanje 'inferiornih potomaka'
Dok se Japan suočavao sa šokom poraza i predaje nakon Drugog svjetskog rata, neki su političari počeli govoriti o hitnoj potrebi "poboljšanja kvalitete naše nacije". "Cilj ovog zakona", piše u njegovom prvom retku, "je spriječavanje rađanja inferiornih potomaka sa stajališta eugeničke zaštite, kao i zaštite zdravlja i života majke."
Zakon je ciljao ljude za koje se smatralo da imaju nasljedne mentalne bolesti, ili "nasljednu mentalnu retardaciju". Kasniji je amandman dopustio vršenje zahvata i na ljudima s nenasljednim uvjetima. Michiko kaže kako je činjenica da je ovaj zakon ikad bio na snazi "sramotna" i "sramota za Japan", jer je praktički govorio da postoje "ljudi koji bi trebali imati djecu", i "ljudi koji ne bi trebali imati djecu". Osnovna mu je namjera bila eliminirati hendikepirane ljude iz zajednice.
Između 1948. i 1996. pod ovim je zakonom trajno sterilizirano oko 25.000 ljudi, od kojih 16.500 nije dalo svoj pristanak. Najmlađim znanim pacijentima bilo je samo devet ili 10 godina. Oko 70% slučajeva odnosilo se na žene ili djevojčice.
Radili s najboljim namjerama
Yasutaka Ichinokawa, profesorica sociologije na Sveučilištu u Tokiju, kaže kako su psihijatri identificirali pacijente za koje su smatrali da im treba sterilizacija. Njegovatelji u domovima za ljude s intelektualnim poteškoćama isto su davali inicijativu za sterilizaciju. "Svi su oni radili s najboljim namjerama, i mislili su da je sterilizacija u interesu ljudi za koje im je bilo stalo, ali danas to moramo promatrati kao kršenje reprodutivnih prava ljudi s invaliditetom", kaže Ichinokawa.
Nakon što je došlo do vrhunca sredinom 1950-tih, sa 1.362 slučaja sterilizacije godišnje, brojke su počele opadati u skladu s promjenom stava javnosti. Vladin prijedlog amandmana 1972. koji bi omogućio trudnicama s invalidnim fetusom da pobace rezultirao je prosvjedima. "Zagovaratelji prava invalidnih osoba, uglavnom ljudi s celebralnom paralizom, prosvjedovali su i lobirali kako bi spriječili izglasavanje amandmana", kaže Yoko Matsubara, profesorica bioetike na Sveučilištu Ritsumeikan. "Tvrdili su kako je Zakon o eugeničkoj zaštiti sličan nacističkim sterilizacijama. To je dosta naškodilo javnom imidžu 'eugenike'."
Iako je prisilna sterilizacija napokon ukinuta 1996. neki vjeruju da diskriminatorni stavovi na kojima se zakon temeljio još postoje u dijelovima japanskog društva. Tako je u srpnju 2016. 19 ljudi izbodeno do smrti u domu za ljude s invaliditetom. bivši djelatnik doma optužen za masakr ranije je pisao kako sanja o svijetu u kojem bi ljudi s invaliditetom mogli biti eutanizirani. "Ovaj incident bio je zastrašujući špk za ljude u Japanu, posebno za ljude s invaliditetom i njihove obitelji", kaže Matsubara. "Bio je to poziv na uzbunu da shvatimo kako je stigmatizacija invalidnosti još uvijek s nama."
Presporo djeluju
Japan se već suočio s više zahtijeva tijela Ujedinjenih naroda da riješi ovu tamnu mrlju svoje prošlosti. Najnovije upozorenje došlo je iz UN-ovog komiteta za eliminaciju diskriminacije prema ženama, koji je pozvao japansku vladu da pomogne žrtvama u pristupu pravnim lijekovima, kompenzaciji i rehabilitirajućim uslugama. Predsjedateljica komiteta Dalia Leinarte rekla je kako je prisilna sterilizacija kršenje prava žene, te da "u nekim slučajevima može dovesti i do mučenja".
Pojavile su se prve naznake da bi japanske vlasti ipak mogle učiniti nešto konkretno po tome pitanju. Tako je prošlog mjeseca Kyodo News javio kako japanska vlada planira surađivati s lokalnim vlastima u istraživanju činjenica kako bi se mogao stvoriti put prema potencijalnoj naknadi u budućnosti. Parlament je istovremeno formirao posebnu grupu koja bi trebala provjeriti situaciju za obeštećenje. A postoji i presedan za javnu ispriku. Tako se ondašnji premijer Junichiro Koizumi ispričao 2001. pacijentima oboljelim od gube za loš tretman te slanje na udaljene otoke. U mnogim slučajevima i ti su pacijenti bili sterilizirani.
Matsubara kaže kako bi središnja vlast trebala uzeti ovaj problem ozbiljno, te da "nosi tešku odgovornost za kršenje ljudskih prava ljudi s invaliditetom." Raste pritisak jer sve više žrtava javno progovara o prisilnim sterilizacijama.
* Imena su promijenjena kako bi se zaštitila privatnost.
