Srpski mediji ovih se dana prisjećaju bivšeg premijera Zorana Đinđića, koji je ubijen 12. ožujka 2003. Povodom 20. godišnjice tog događaja izvadili su zanimljive ulomke iz memoara bivše haške tužiteljice Carle del Ponte, koju hrvatska javnost dobro pamti iz vremena kad joj je opsesija bila uhićenje generala Ante Gotovine.
Del Ponte je svojevremeno upozorila Đinđića da je u životnoj opasnosti i da mu se sprema atentat. Ona mu je čak i dala popis ljudi koji su radili na njegovu ubojstvu.
"Upozorila sam Zorana Đinđića da bude oprezan. Dala sam mu jedan interni izvještaj Suda - dva lista - u kojem se govorilo o planiranju njegova ubojstva. Dokument su napravile osobe koje su u Beogradu bile "moje uši i oči", napisala je Švicarka, čije riječi sada prenosi Mondo.rs.
Tu je bio i spisak osoba koje su radile na njegovu ubojstvu.
Upozorila ga
"Za ovo znam. Ne žele da napravim reforme, ali nemoj paničariti, bit ću oprezan", rekao je Zoran smijući se.
"Slušaj, nemoj to podcjenjivati. Te prijetnje bi trebao shvatiti ozbiljno. Iskustvo mi govori da čovjek nikada ne može biti siguran. Puno toga može biti izmišljeno, ali u svemu tome može biti i istine.
Četiri dana kasnije, na Zorana Đinđića je izvršen bezuspješan atentat. Plaćeni ubojica je inscenirao sudar kamiona i premijerova auta. Međutim, 12. ožujka 2003. godine, nekoliko minuta nakon podneva, u jednoj kući nasuprot zgrade Vlade Srbije, dvije ruke su uperile cijev snajperske puške u leđa Zorana Đinđića i jedan prst je potegao obarač...", napisala je Carla del Ponte svojevremeno u svojim memoarima "Gospođa tužiteljica". Kako je dodala, bila je u uredu kada joj je pomoćnik Anton Nikiforov javio vijest da su na Đinđića pucali.
'Bio je to šok'
"Malo kasnije saznali smo da je umro. Bio je to šok, ali ne i iznenađenje. I nije me toliko pogodilo kao ubojstvo Falconea (talijanski sudac kojeg je ubila mafija). Falcone je bio kolega iz istog tima. Đinđić je bio jedini srpski političar koji je svjesno prihvatio rizik suradnje sa Sudom. On je bio taj koji nam je otkrio vijesti o leševima Albanca s Kosova zakopanim u masovnoj grobnici u vojnoj bazi kod Beograda. Radio je na tome da se započne dobrovoljna predaja optuženika Sudu. Za mene je Đinđić zauvijek ostao čovjek s kojim sam pregovarala, čovjek na kojeg nisam morala vršiti pritisak da bih postigla uhićenja ili predaju dokumenta", navela je. Kaže i da je željela prisustvovati Đinđićevu sprovodu. Željela je, objašnjava, odati mu počast, kao i tisuće drugih koji su ga došli pozdraviti posljednji.
Nisu je pustili na sprovod
"Tim činom sam željela demonstrirati odvratnost koju sam osjećala prema mafiji koja je uništavala Srbiju, njenu ekonomiju, vladine institucije i prije svega organe sigurnosti. Svilanović je bio prvi koji mi je savjetovao da ne idem na pogreb. Moje prisustvo bi, po njemu, bilo provokacija i dodatno kompliciralo buduću suradnju sa Sudom. Švicarski veleposlanik u Beogradu Jean-Daniel Rusch rekao je da je moja želja da budem na pogrebu ciničan pokušaj da privučem pažnju medija. To me je uvrijedilo", otkrila je.
"Telefonirala sam ministru unutrašnjih poslova Dušanu Mihajloviću i on me je pozvao na sprovod. Međutim, odmah zatim, Beograd me je obavijestio da porodica Đinđić ne želi moje prisustvo. Nisam mogla vjerovati. Moj pomoćnik Anton Nikiforov se povezao sa Zoranovom ženom Ružicom i ona mi je rekla, u ime obitelji, da bi, naprotiv, moje prisustvo ona cijenila. Nakon toga, Mihajlović je tvrdio da je "cijela vlada odlučila da me isključi iz ceremonije".
Svilanović me je upozorio da bih na bilo kojoj srpskoj granici bila tretirana kao nepoželjna osoba. Izgleda da su Svilanović i drugi u Beogradu pomislili da mogu iskoristiti ubojstvo premijera da opravdaju izostanak suradnje Srbije sa Sudom, tvrdeći da je Đinđić ubijen zato što je surađivao. Međutim, ta tvrdnja je smiješna."
Jasni motivi
Nekadašnja haška tužiteljica smatra da su "motivi Zoranovih ubojica bili jasni". Kako navodi, oni su prije svega htjeli zadržati privilegirane pozicije zahvaljujući kojima su mogli da se nekažnjeno posvete svojim kriminalnim aktivnostima.
"Atentat su izvršili pripadnici Crvenih beretki. Ta vojna jedinica je okupljala ljude izabrane od strane Miloševićevih tajnih službi koji su počinili mnoge zločine u Hrvatskoj, koji su sudjelovali u genocidu u Bosni i Hercegovini i masakrima civila na Kosovu, a koji su paradirali ulicama Beograda kao heroji. Ti isti ljudi su bili dio mafijaške mreže, koja se bavila ucjenama, iznudama, prisiljavanjem na prostituciju, trgovinom narkoticima, oružjem, koja je organizirala plaćena ubojstva i slične aktivnosti, iz kojih su razni kriminalci izvlačili profit. Njihov zapovjednik je bio Milorad Ulemek Luković, zvani Legija, dezerter iz Legije stranaca. Upravo on je organizirao atentat na Đinđića. U godinama prije pada Miloševića, Legijini šefovi su bili Frenki Simatović i Jovica Stanišić, jedni od glavnih aktera užasnog nasilja koje je imalo za cilj stvaranje velike Srbije", navodi Del Ponte u memoarima. Podsjeća da su srpske vlasti, nakon Đinđićeva ubojstva, pokrenule "masivnu akciju protiv organiziranog kriminala, koja je nosila naziv Sablja".
"Rezultirala je stotinama uhapšenih i osvjetljavanjem mnoštva neriješenih zločina, između ostalog i veze između grupe atentatora na političare i Miloševića, njegove supruge i drugih aktera njegova režima", poručila je.
