Europski politički krajolik je raznolik i isprepleten brojnim, nerijetko suparničkim, centrima moći na kontinentu čak i u mirnodopskim vremenima. A ona su sada daleko iza nas. Pandemija, rat, nadolazeće klimatske katastrofe i gospodarske turbulencije okolnosti su koje dodatno otežavaju pronalazak imena - poput bivše njemačke kancelarke Angele Merkel - koje bi sve to moglo popraviti.
Odgovor na prošlogodišnje pitanje koje si je Polito postavio - tko će ući u cipele Angele Merkel? - ni danas nije ništa bliže odgovoru.
Prošle godine ovaj je medij bivšeg talijanskog premijera Maria Draghija označio kao vođu koji će razbiti francusko-njemački duopol međutim, njega je zamijenila Giorgia Meloni, krajnja desničarka kojia traži saveznike prema istoku.
Zanimljivo je da ovogodišnje izdanje Politico 28 - godišnje ljestvice ključnih europskih političkih 'izvršitelja', 'sanjara' i 'disruptora' koji pokreću europsku politiku - ne uključuje niti jednog izvršnog čelnika iz Berlina, Londona, Pariza ili Bruxellesa.
Razbijen francusko-njemački duopol
Francuski predsjednik Emmanuel Macron je, unatoč tome što je osigurao drugi mandat, izgubio većinu u parlamentu te je opterećen problemima kod kuće. Njemački kancelar Olaf Scholz trudi se, izgleda, svim silama ne biti europski vođa, a svoju energiju usmjerava na to da svoju razdornu koaliciju održi na životu i - svojim posjetima Kini - čini se da ide u suprotnom smjeru od ostatka Europe.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je, čini se, vezala svoje bogatstvo za Washington nauštrb otuđenja vlastitih kolega, uključujući predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela. A preko kanala u Ujedinjenom Kraljevstvu, politička su previranja ubrzala pad utjecaja koji je bio pojačan Brexitom.
Politico je ipak uspio sastaviti svoju ljestvicu 28 najmoćnijih ljudi u Europi. Popis je sastavljen na temelju uvida Politicovih novinara i moćnih igrača s kojima razgovaraju. Poredak je podijeljen u tri kategorije — 'izvršitelji' s formalnom moći da dovrše stvari, 'ometači' spremni promijeniti status quo i 'sanjari' koji predstavljaju ideje koje pokreću europsku moć i politiku te - iznad svih - najmoćnija osoba u Europi, koja redefinira što znači biti Europljanin.
Volodimir Zelenskij, predsjednik ratnik: Sveukupni br. 1 — Ukrajina
Volodimir Zelenskij nakon 40 dana rata
Europa se mijenja. Kontinent preispituje svoje strateške odnose, ozbiljno se bavi obranom, preispituje politiku trgovine, pridruživanja i energetske sigurnosti. Općenito govoreći, preispituje što znači biti Europljanin - i to uglavnom zbog ukrajinskog komičara koji je postao predsjednik.
Nije ovo prvi put da je Ukrajina napadnuta od strane Rusije. Zemlja je doživjela hakirane izbore, prekid opskrbe plinom, narušen teritorij. Bilo je lažnih svitanja 2004., kada je Narančasta revolucija obećala proeuropsku vladu, a zatim ponovno u prosvjedima Euromaidana 2014., koji su još jednom signalizirali bliže veze između Ukrajine i Europe - ali one su se uvelike ugasile.
Razlog zašto su stvari ovoga puta drugačije jest Volodimir Zelenskij, osoba kojoj Europa ne samo vjeruje, već joj se divi i koju slijedi - za razliku od prethodnih ukrajinskih predsjednika. Europski čelnici 'trče' u Kijev na fotografiranje s 44-godišnjakom svečanog izgleda u njegovoj sada već legendarnoj maslinastozelenoj majici. Stajanje uz njega je način na koji političari žele biti viđeni. viđeni.
Zelenskij je uspio uvjeriti ostatak Europe da je njezina budućnost vezana uz Ukrajinu - ideja je to u koju je malo tko vjerovao prije ruske invazije. Presudne su bile komunikacijske vještine Zelenskog. Njegova retorika oštro iznosi zlonamjernost ruskog režima protiv kojeg se bori, raspršujući velik dio europske vjere - osobito u Berlinu i Parizu - da Moskva može biti partner.
Zelenskijevo lukavo korištenje društvenih medija, tradicionalnih medija i zapadnih kulturnih institucija (poput pojavljivanja na Grammyjima ili filmskom festivalu u Cannesu) donijelo je rat Zapadu na instinktivan način, uvjeravajući vođe i javnost da je njegova bitka i njihova. To mu daje ovlasti da natjera Europu da radi što on želi.
Ako želi oružje, dobiva ga, čak i ako to znači preokrenuti dugogodišnju politiku Njemačke da ga ne prodaje. Ako želi sankcije, dobiva ih, čak i ako to znači da Europa prolazi kroz energetsku krizu i tešku zimu s vrtoglavo visokim cijenama plina. Bilo da se radi o sjemenkama, kamionima za isporuku ukrajinskih žitarica ili nultim carinama, zahtjevi se brzo potpisuju. Čak je uspio prekinuti zastoj oko pridruživanja zemlje Europskoj uniji, koje je zamrznuto od 2013.
Vodstvo Zelenskog također znači da se zanemaruju kakvi god interni problemi Ukrajina imali - raširena korupcija, slabo gospodarstvo, društvene podjele između govornika ukrajinskog i ruskog jezika. Zapad trenutačno vidi samo njegovu reputaciju otvorenog ratnog predsjednika koji vodi dobru borbu. Njemu se povjerava oružje, novčane potpore i obavještajna potpora koja će se vjerojatno samo proširiti dok Zapad bude razmatrao predaju sustava protuzračne obrane. Zelenskij će nastaviti pomicati Europu u smjeru u kojem želi, navodi Politico.
Robert Habeck, pravi kancelar: Izvršitelj br. 1 — Njemačka
Robert Habeck
Kada je Rusija napala Ukrajinu u veljači, odmah se pojavilo pitanje: Što će Europa učiniti? Svi pogledi bili su uprti u Njemačku, najveću i najmoćniju zemlju Europske unije. Ali, nisu gledali u smjeru njemačkog kancelara Olafa Scholza. Umjesto toga, pogledi su bili upereni u Roberta Habecka.
Ovaj 53-godišnji ministar gospodarstva i klime bio je ključan za odluku EU-a o tome koliko daleko ići u sankcioniranju Rusije. Također se prihvatio teškog zadatka da otkrije kako bi Njemačka mogla pronaći dovoljno zaliha alternativne energije da izdrži zimu, dok i dalje ima za cilj smanjiti svoje emisije na neto nulu.
Zeleni političar zasjenio je svog šefa kao čovjeka koji vodi najveće europsko gospodarstvo kroz višestruke krize izazvane ratom. Njegova karizma i izravna povezanost s biračima - kroz ponekad emotivne video zapise koji objašnjavaju njegove dileme običnim jezikom - pomogle su učvrstiti njegov položaj najpopularnijeg njemačkog političara.
Habeckov pristup 'reci kako jest' ublažio je dio povratnog udarca na nepopularne odluke koje je morao donijeti - više se oslanjao na ugljen, spašavao uvoznike plina i odgađao postupno ukidanje nuklearne energije u zemlji. Također je vješto izbjegao napade usmjerene na njemačku vladu zbog njezina naizgled bezazlenog stava o ratu u Ukrajini.
Ljutnja europskih zemalja na njemački hitni fond od 200 milijardi eura za subvencioniranje cijena plina pala je izravno na Scholza; kao i suzdržanost Berlina da naoruža Ukrajinu. Dok je Habeck društven i artikuliran, Scholz ostaje povučen i osjeća se nelagodno. Što se tiče održavanja otvorenih njemačkih nuklearnih elektrana, Habeck za to krivi Christiana Lindnera, svog liberalnog koalicijskog partnera i njemačkog ministra financija.
Pitanje je koliko dugo Habeck to može izdržati. Nedavno se mučio jer njegovo danonoćno upravljanje krizom uzima danak. Razljutio je pekare u zemlji zbog njihovog isključenja iz subvencija za plin koje će pomoći energetski intenzivnijim industrijama, a nije se pokazao suosjećajnim kada su ga o tome izazivali na televiziji. "Robert se samo treba naspavati i dobro se odmoriti", rekao je jedan od njegovih kolega iz Zelene stranke za njemačku televizijsku kuću DW.
Habeck je također je bio optužen da je podupirao plinske tvrtke na račun javnosti nametanjem nameta za koji je kasnije priznao da je bio pogreška. Međutim, velike su šanse da će Nijemci – i Europljani – ostati u kriznom stanju te tražiti od Habecka da ih izvuče iz nje.
Sanna Marin, novost u političkoj klasi: Sanjar broj 1 — Finska
Sanna Marin
Potrebna je posebna vrsta političke oštroumnosti da se razbiju desetljeća vanjskopolitičkog presedana nazvanog po vlastitoj zemlji. Ali pod Sannom Marin, Finska se više ne može optuživati za "finlandizaciju". Premijerka je konačno raskinula s teškom balansiranjem svoje zemlje o održavanju strateške udaljenosti između Rusije i NATO-a i odlučila se, zajedno sa Švedskom, pridružiti zapadnom vojnom savezu. Čineći to, Marin se suočila s prijetnjama Kremlja "odmazdničkim koracima" i nadzirat će vjerojatnu militarizaciju istočne granice zemlje.
Međutim, znakovito je da Marinina uloga u repozicioniranju obrambenog stava svoje zemlje nije ono što je privuklo najveću međunarodnu pozornost. Kao 36-godišnjakinja, Marin je i dalje rijetkost među političkom klasom. Socijaldemokratkinja, koja je postala jedna od najmlađih svjetskih čelnica kada je došla na vlast 2019., vješto je vodila svoju zemlju kroz pandemiju covida, obvezala Finsku na najambiciozniji klimatski cilj na svijetu i upravljala s opasnostima bliskog rata.
Nakon napada ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu, postala je jedan od najglasnijih europskih glasova koji poziva na preispitivanje sigurnosti kontinenta. "Moramo priznati koliko smo bili naivni prema Rusiji", rekla je u Europskom parlamentu. No velik dio izvještaja o njoj bio je posvećen trivijalnostima, poput dubokog dekoltea na fotografiji ili videa njezinog plesa na zabavi.
Marin je s vremena na vrijeme bila prisiljena izraziti žaljenje zbog ponašanja koje je, pa, prilično normalno za bilo koga u tridesetima, ali kritike su bile popraćene i valovima podrške žena (i muškaraca) na društvenim mrežama. U izvjesnom smislu i u svojim nevoljama Marin prednjači. Možete li zamisliti predsjednicu Europske komisije u tridesetima? Njemačka kancelarka posjećuje Kit Kat Club? Marin kaže, zašto ne?
"Naravno, [vlada koju vode žene] izgleda drugačije nego što smo navikli", rekla je. "Ali nadam se da u budućnosti neće privlačiti toliko pažnje. Zato što bi također trebalo biti normalno da imamo različite generacije, različite spolove u donošenju odluka - jer ako pogledamo stanovništvo, postoje različiti spolovi, postoje različite generacije."
Giorgia Meloni, vatreni duh desnice: Disruptor br. 1 — Italija
Giorgia Meloni
Nova talijanska premijerka, Giorgia Meloni, čini sve kako bi se predstavila kao neprijeteća. Naravno, krajnje desničarski vatreni duh nekoć je zagovarao izvlačenje Italije iz eurozone i protivio se sankcijama Moskvi nakon što je Rusija izvršila invaziju na Krim 2014. No, ovih se dana trudi dati do znanja svojim sugovornicima u Europi i na Zapadu da je velika obožavateljica NATO-a, tvrdolinijaš prema Kremlju i ni na koji način ne želi napustiti Europsku uniju (iako joj ne bi smetala prilika da napravi neke izmjene u načinu na koji funkcionira).
Govoreći o fašističkim korijenima svoje stranke uoči izbora u rujnu, dala je izjavu u kojoj se odriče ideologije na francuskom, engleskom i španjolskom (sva tri govori tečno). Umjesto toga, usporedila je svoje političke stavove s "britanskim torijevcima, američkim republikancima i izraelskim Likudom".
No, kada eurokrati ne gledaju, Meloni to pokreće - buneći se protiv imigracije, "rodne propagande" i političke korektnosti. Usporedila je lak pristup pobačaju s dijelom "kulture smrti", izdala je jeremijade o "islamizaciji Europe" i nazvala pristaše Black Lives Matter "barbarima". I, naravno, cilja na Bruxelles: "U Europi su ljudi zabrinuti za Meloni. Što će se dogoditi?" rekla je pristašama na skupu prije izbora. "Ono što će se dogoditi jest da će doći kraj tome da netko zarađuje puno, trudeći se malo." Bezlični birokrati i "multinacionalni lobisti" koji marljivim Talijanima crpe njihovo bogatstvo često su korišteni izrazi.
Ono što Meloni (45) čini drugačijom od ostalih euroskeptika je jasan put koji je zacrtala prema ugledu u mainstreamu, posebno u Bruxellesu. Od 2020. Meloni je predsjednica Europskih konzervativaca i reformista (ECR), paneuropske krovne stranke koju je utemeljio tadašnji premijer britanske Konzervativne stranke David Cameron. To je čini prirodnim saveznikom s vladama Poljske i Češke, obje članice skupine. Također je povijesno bila bliska s Viktorom Orbánom, čijoj su stranci Fidesz potrebni saveznici.
Meloni i njezini suputnici zastupaju pogled na EU koji je u suprotnosti s većinom u briselskom balonu - slabijim središnjim institucijama i jačim nacionalnim vladama. Oni već imaju potencijala utjecati na europsku politiku, ako ni na koji drugi način, onda blokirati pokušaje sankcioniranja Poljske i Mađarske zbog njihovih pokušaja potkopavanja medija, pravosuđa i demokracije. Lako bi mogli ojačati. ECR je već koketirao s najvećom skupinom u Europskom parlamentu, Europskom pučkom strankom, blokom desnog centra koji uključuje kršćanske demokrate bivše njemačke kancelarke Angele Merkel i - što je značajno - drugog Melonijevog koalicijskog partnera, Silvija Berlusconija. Sličan savez na europskoj razini mogao bi ponovno iscrtati politički krajolik bloka.
