Do jučer su Talijani bili poznati po tome što kasnije nego mnogi drugi napuštaju dom svojih roditelja. Odsad su na prvom mjestu, kad je riječ o mladima do 30 godina, Srbi. U samom vrhu su oni, među 31 zemljom kada je riječ o ljudima koji imaju iznad 30 godina. Zauzeli su visoko šesto mjesto, međutim ispred njih su i dalje Talijani, ali i Slovenci, Slovaci, Grci i Hrvati.
Prema statistici, tek se 1,4 posto Srba do tridesete odseli kako bi se samostalno skućili. Mada su razlozi ostajanja pod roditeljskim krovom pretežno finansijske prirode, često prevagne i udobnost lagodnijeg načina življenja kod roditelja - od znatno manjih troškova, preko svega što se dobije "na gotovo", skuhane hrane, pranja i peglanja odjeće, pospremanja...
"Točno je da kad si sa roditeljima brineš o mnogo manje stvari. Ali, po meni je normalno da se, nakon zapošljavanja, odvojiš i vodiš vlastiti život na način koji ti nije nametnut silom prilika. Kao termo- tehničar, radim od svoje 20. godine, ali do skoro nisam imao priliku da se odselim od mojih iz stana od samo 39 kvadrata. Srećom, nedavno se ukazala šansa da povoljno i na kredit kupim jednu garsonjeru, i to u zgradi gdje su i moji roditelji. Tako sad imam mali, ali samo moj, prostor - a prednost je, naravno, i što do ručka kod mojih u prizemlju nije daleko", kaže 38-godišnji Vlada Vukašinović koji dodaje kako iz iskusva zna da bi se i drugi iz njegove generacije "odlijepili" od mame i tate kad bi htjeli raditi umjesto da biraju posao.
Neki tradicionalno čekaju bolje sutra, neki se neodvajaju od baka bebisiterica
S druge strane, mnogi mladi, prije svega visokoobrazovani, i ne traže drugi stan, nego drugu državu, u kojoj se podrazumjeva da onaj tko radi može platiti stanarinu i osigurati sebi i svojoj obitelji pristojno mjesto pod suncem. Potvrđuje to i psihologinja Tamara Dolgi navodeći kako Srbiju godišnje napušta 10 tisuća mladih. Dodaje kako oni koji ostaju žive onako kako su kroz povijest naučeni - da šute i trpe i nadaju se boljem sutra. Tu, kaže , nedostaje borbe za sebe samoga i oslanjanje na sustav po kojem je uvijek netko drugi kriv i odgovoran. Dolgi kaže kako su mladi na ovim prostorima žrtve politike, tradicije i običaja, ali također i vlastitog neobrazovanja, frustracija i općenito vremena u kome žive, nespremni za sve promjene.
Istraživači navode da u Srbiji prosjek osamostaljenih pretežno kvare neoženjeni muškarci (čak 69,4 posto) koji nisu u braku i žive s mamom i tatom. Usprkos generacijskom jazu, različitim potrebama i stavovima, zbog loše materjalne situacije brojne obitelji ostaju u istom domaćinstvu. Za neke zajedništvo ima prednosti ako u okviru "proširene obitelji" vlada koliko-toliko sloga, a djeca ostaju u blizini svojih baka i djedova.
"Živim zadato okolnostima u kojima sam se našla. Kad sam se udala bila sam studentica, odnosno nisam radila. S jednom plaćom bilo je nemoguće iznajmiti stan, a i beba je bila na putu. Poslije je došlo drugo, pa treće dijete. Gdje naći bolju bebisitericu od bake kad se dijete razboli pa ne može u vrtić? Sad kad radim lakše mi je da znam da je ona kod kuće, sačeka i isprati decu kad kreću u škole. Primanja su nam i dalje mala da bi iznajmili stan, poplaćali sve račune, omogućili djeci barem minimum potreba i, naravno, treba nahraniti cijelu obitelj. Tako da živimo i dalje u zajednici s mojom majkom", priča četrdesetrogodišnja Ana Bratić.
Vrijeme odlaska
Stručnjaci kažu da se ne može precizno odrediti kada je vrijeme osamostaljenju i odvajanju od roditelja, jer je to ovisi ne samo od individualne zrelosti, već i mnogih drugih okolnosti. Ako se djeca školuju izvan mesta u kojem žive, ta će granica odvajanja naravno biti niža. Kod gradske djece put do samostalnosti obično je duži, čeka se završetak srednje škole ili fakulteta, često i sklapanje braka, da bi se napravio korak odvajanja iz roditeljskog okrilja. Na žalost, sve to je sad stavljeno u drugi plan u odnosu na realne mogućnosti. Odlazak u svoj životni prostor, u zemlji gdje rapidno širenje siromaštva frustrira pogled mladih u vlastitu budućnost, postaje skoro nemoguća misija.
"Sve su to posledice perioda razaranja društva 90-tih godina, blokiranja post-socijalističke transformacije i tranzicije koja nije završena ni nakon 2000. godine. Nedovršen pravno-politički i ekonomski sistem, nema valjane tržišne privrede. U takvoj situaciji mladi odlažu sve važne životne događaje - završetak fakulteta, ulazak na tržište rada, odlazak iz biološke porodice", objašnjava za Al Jazeeru professor sociologije na beogradskom Filozofskom fakultetu Dušan Mojić doddajući da se poslije 2000. zbog ponašanja političkih elita izgubilo povjerenje u poredak što je rezltiralo današnjim statusom mladih ili njihovim odlaskom iz zemlje.
