Sve više se priča o nuklearnom ratu, a ruski list Meduza analizirala je izglede za implementaciju ruske nuklearne strategije.
Ruski vojni teoretičari nuklearno oružje vide kao vrlo važan dio ruske vojne doktrine, po čemu se Rusija uvelike razlikuje od SAD-a. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u nuklearno oružje više nije ni izbliza najvažniji alat za stvaranje pritiska na neprijatelja.
Nasuprot SAD-u, ruska vojska nuklearni arsenal vidi kao asa u rukavu kojim se može suprotstaviti tehnološki najsuvremenijem oružju Zapada. Najvažniji faktor je psihološki utjecaj na neprijatelja – demonstracija odlučnosti da se razina eskalacije podiže i tako zaustavi teoretska agresija i dogovori mir „pod uvjetima koji odgovaraju Rusiji.”
Stručnjaci se slažu oko dvije stvari
Nesigurnost oko pitanja upotrebe nuklearnog oružja je ogromna: stručnjaci se često ne mogu složiti čak ni oko najjednostavnijih stvari. Istovremeno, nesigurnost je fundamentalna karakteristika sustava za sprječavanje nuklearnog sukoba, budući da u većini slučajeva strane svoje riječi i postupke namjerno čine nejasnima, tjerajući svoje suparnike da nagađaju koji će biti sljedeći koraci.
Ono oko čega se većina stručnjaka ipak slaže može se svesti na dvije teze:
- Iako rizik od korištenja nuklearnog oružja nije ravan nuli i značajno je porastao od početka rata u Ukrajini, on svejedno nije pretjerano visok. Neusporediv je s, recimo, Kubanskom krizom tijekom Hladnog rata.
- Ako rusko vodstvo odluči koristiti nestrateško nuklearno oružje, gotovo sigurno je da ćemo za to znati unaprijed. Zasada te informacije nemamo, što znači da pripreme nisu započele.
Što stručnjaci znaju, a što ne znaju o ruskoj nuklearnoj strategiji?
Od službenih dokumenata najvažniji je onaj pod nazivom „Temelji državne politike Ruske Federacije na polju sprječavanja nuklearnog sukoba”, a sastoji se od tek šest stranica. "Temelji" definiraju mogućnosti da Rusija upotrijebi nuklearno oružje.
Prva je uzvratni udarac kao odgovor na lansiranje balističkih raketa na teritorij Rusije ili njenih saveznika ili korištenje nuklearnog oružja na tim teritorijima, kao i bilo kakav ne-nuklearni napad koji bi mogao poremetiti odgovor ruskih nuklearnih snaga.
Drugi je nuklearni odgovor u ne-nuklearnom ratu, koji je definiran u već poznatoj formulaciji „agresija protiv Ruske Federacije korištenjem konvencionalnog oružja, kada je u opasnosti sama država”. Dokument ne nudi nikakva objašnjenja o definiranju te prijetnje i prema tome ostavlja ogroman prostor za interpretaciju. U svakom slučaju, odluku o korištenju donosi ruski predsjednik.
U kojem slučaju Rusija može koristiti nuklearno oružje?
Odgovor zapravo nije poznat. Ruska strategija, koja kombinira nuklearno i ne-nuklearno odvraćanje, stvorena je da riješi dilemu direktne eskalacije koja je nastala zbog nedostatka fleksibilnosti i sposobnosti vojske u devedesetima: SAD može nanijeti neprihvatljivu štetu Rusiji koristeći konvencionalno oružje i postići pobjedu preciznim oružjem u ranoj fazi rata kroz minimalni kontakt s ruskom vojskom.
Odgovor Moskve zahtijevao bi korištenje širokog spektra ne-strateškog nuklearnog oružja. To je viđeno kao neprihvatljivo i potaknulo je rusku vojsku da potraži načine kako sastaviti „ljestvicu odvraćanja”, a zahtijevalo je i fleksibilnost u upravljanju konvencionalnom i nuklearnom eskalacijom. Modernizacija konvencionalnih snaga nije promijenila rusku percepciju važnosti nuklearnog oružja na razini visokog sukoba.
Na ovaj način, kao i američki stratezi, Rusi očekuju da će rat između nuklearnih velesila uključivati i korištenje nuklearnog oružja. Većina sovjetskih stratega razmišljali su na isti način. Ipak, za razliku od svojih starijih kolega, današnja ruska vojska ne vjeruje da bi limitirano korištenje nuklearnog oružja dovelo do nekontrolirane eskalacije. Vjeruju da bi umjereno korištenje konvencionalnog i nuklearnog oružja bilo ne samo realno, već i ključni način odvraćanja. Takav pristup ne oduševljava vojne teoretičare, ali se smatra nužnom mjerom u uvjetima kada je Rusija svjesna svojih slabosti.
Putin bi u stanju istinskog očaja mogao posegnuti za nuklearnim oružjem jednostavno zato jer ne postoji druga opcija kojom bi se spriječio kolaps ruske vojske u onome što on smatra važnim političkim projektom u Ukrajini. Pokušaj ojačavanja konvencionalnih snaga daje naslutiti da ne želi nuklearnim napadom postići ciljeve u Ukrajini. Putin sigurno zna da bi bilo kakva upotreba nuklearnog oružja od strane Rusije izazvala katastrofalne i nepredvidive posljedice, a na to je nekoliko puta i upozorila administracija američkog predsjednika Bidena.
Što bi mogla biti meta?
Svi stručnjaci slažu se da bi glavni cilj prvog hipotetskog nuklearnog napada trebao biti demonstracija odlučnosti da se takvo oružje koristi, što je u potpunom skladu s ruskom nuklearnom doktrinom.
Rusija ima širok spektar nestrateških nuklearnih opcija. Takvo oružje može koristiti na ograničenoj razini protiv ukrajinske vojske, baza, logističkih centara ili čak gradova. Takav napad mogao bi nanijeti katastrofalnu štetu ukrajinskoj vojsci.
Uzevši u obzir prirodu rata u Ukrajini, nije jednostavno pronaći prikladne mete. Velike formacije su tamo rijetke i na strani napadača i na obrambenoj strani. Jedinice su većinom raspršene. Pronalaženje korisne mete za nuklearno oružje teško je u takvim uvjetima. Bilo bi neobično na takav način započeti nuklearni rat ako uzmemo u obzir da bi efekt takvog postupka bio vrlo malen.
Kako će SAD i druge zemlje reagirati ako Rusija upotrijebi nuklearno oružje?
Sva upozorenja SAD-a i njenih saveznika zasad su općenita: ne navode se konkretni koraci koje će saveznici poduzeti u slučaju da se upotrijebi nuklearno oružje. To je, ako je suditi po objavama stručnjaka za nuklearnu sigurnost, namjerna strategija koja Zapadu daje prostora za manevar i ne tjera ga da se ponaša po određenom scenariju. Loša strana takvih prijetnji je ista kao i dobra: one ne stvaraju pritisak na SAD i njene saveznike da zaista poduzmu odlučan korak kao odgovor na upotrebu nuklearnog oružja. Ipak, čak i trenuta retorika dovoljna je da se u obzir uzme vjerojatnost implementacije prijetnji oružjem.
Uz javna upozorenja i pozive da se ne koristi nuklearno oružje, strane imaju mogućnosti poslati konkretnije poruke zatvorenim kanalima. To se opetovano i dogodilo od početka rata, kažu izvori Financial Timesa u Bijeloj kući. Ipak, takvi signali nemaju isti efekt odvraćanja, upravo zato jer nisu javni.
