Pitanje na koje analitičari pokušavaju odgovoriti je kako su Bašar al Asad i njegove snage u samo nekoliko tjedana uspjeli preuzeti gotovo svaki dio pobunjeničkog Alepa, dok su istovremeno, na drugoj bojišnici, ponovno izgubili jedan od najpoznatijih i najvećih povijesnih lokaliteta u svijetu - grad Palmiru i to po drugi put u samo 19 mjeseci.
Analiza stručnjaka
Ovom se problematikom bavio Mihail Khodarenok, čovjek s velikim iskustvom i brojnim poznanstvima u ruskoj vojsci koji je proveo osam godina u radeći u ruskom Glavnom stožeru. Njegovo viđenje situacije moglo bi vas iznenaditi, piše Sky news.
Prošle nedjelje povijesni grad Palmira, kao i njemu susjedni Tadmur, ponovno su pali u ruke džihadista koji su prije 19 mjeseci prvi puta zauzeli ovaj pustinjski biser bogate povijesne vrijednosti. Objašnjenje je glasilo kako je u redove džihadista Islamske države došlo 4000 novih boraca iz Rake, koja slovi kao središte samoproglašene Islamske države zbog premoći nad vojskom režima.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio je da je zauzimanje Palmire, projektirano od strane Zapada i američke koalicije kako bi se odvratila pozornost od situacije u Alepu.
Aktivisti koji se nalaze na terenu rekli su kako su predsjednik Bašar al-Asad i njegova vojska naprosto bili preokupirani događanjima na sjeveru zemlje.
Što se dogodilo?
Mihail Khodarenok dao je bolji odgovor na pitanje što se zapravo dogodilo. On kaže da odgovor leži u tome da su sirijska vojska i njezini zapovjednici u potpunosti nesposobni voditi bilo kakvu bitku.
U analizi objavljenoj ovog tjedna, Khodarenok kaže da su Sirijci znali da se pripadnici IS-a približavaju Palmiri, no dodaje: 'Ono što se tamo dogodilo nitko nije mogao predvidjeti. Pripadnici sirijske vojske, čim su ugledali borce IS-a te čim su čuli prvi metak, počeli su panično bježati prema Tadmuru ostavljajući za sobom svu opremu i vojna vozila'.
Pozivajući se na izvore iz ruske vojske, ovaj umirovljeni pukovnik potom nastavlja: 'Na trenu se nalazilo više od 200 pripadnika ruske vojske plus 120 pripadnika Spetsnaza (specijalne snage), koji su bili prepušteni sami sebi pri obrani grada. Da bi mogli izaći iz grada bilo je potrebno stvoriti poseban koridor.
Iz Palmire su bježali u panici, 'vojnike je vodio zamjenik načelnika stožera sirijske vojske sa svojim mlađim zapovjednikom koji je trčao iza njega. Nemoguće je objasniti takvo ponašanje osim riječima 'kukavičluk'', napisao je.
Ono što je važno za cijelu priču je da su sposobnosti sirijskog režima, odnosno nesposobnosti, dobro poznate ruskoj vojsci, a bivši pukovnik kaže kako je to opće poznata stvar.
'Bilo bi lakše raspustiti čitavu vojsku i sastaviti novu', napisao je Khodarenok još u rujnu govoreći o sirijskoj vojsci.
Iscrpljeni vojnici
U posljednjem izvješću opisao je iscrpljenu skupinu ljudi koji su loše opremljeni, koji nema dovoljno, slabo su motivirani i općenito premoreni od pet godina borbe.
'Sirijski vojni vojnici ne vide kraj ove krize. Ne znaju za datum do kad će morati raditi i služiti svojoj zemlji. Njihova dostignuća se ne nagrađuju, oni općenito propadaju, a njihovo moralno propadanje dodatno otežava činjenica da kroz povijest sirijska vojska nije bila uspješna u ratovanju', napisao je.
Zanimljivo je i to da većina sirijskih vojnih jedinica nije smještena na linijama fronte već se nalaze razmješteni na oko 2000 kontrolnih točaka diljem Sirije.
Khodarenok dodaje kako sirijski vojnici koji se nalaze daleko od bojišnice, čekaju u tim kontrolnim točkama, a za to se vrijeme bave administrativnim poslovima i iznuđivanjem novaca od mještana.
'Oni ne provode nikakve velike operacije zbog straha od velikog gubitka. Svjesni su svojih mogućnosti', napisao je Khodarenok.
Tko se borio u Alepu?
Ako se velikom dijelu sirijske vojske ne može vjerovati da će biti učinkoviti u borbama, kao što su to dokazali u Palmiri i ostalim gradovima iz kojih su pobjegli, tko se onda borio i pobijedio u Alepu?
Gospodin Khodarenok kao i mnogi drugi analitičari, pobjedu Asadove vojske u Alepu pripisuju dolasku snaga iz Irana, pripadnicima šijitske milicije, članovima iranske revolucionarne garde, afganistanskim izbjeglicama koji se bore u nadi da će dobiti državljanstvo u Iran, militantima Hezbollaha i pripadnicima raznih privatnih vojnih kompanija.
