Tridesetak radnika tekstilne tvornice Blue Wash u gradiću Covasna u Rumunjskoj početkom srpnja započelo je prosvjed nakon što su proglašeni tehnološkim viškom. Ispred zaključanih ulaznih vrata i praznog dvorišta tvornice zahtijevali su da budu vraćeni na svoja radna mjesta te da im se isplate plaće za prethodna dva mjeseca.
"Kada smo došli ovdje prošloga tjedna, tvornički ulaz bio je zatvoren. Bio je to šok. Vlasnika tvornice nije bilo niti smo mogli doći do njega. Otad se ovdje okupljamo. Želimo da nam se plati, da primimo svoje kupone za hranu i zahtijevamo objašnjenje za iznenadno zatvaranje tvornice", kazala je za Al Jazeeru 45-godišnja radnica Marina.
Plaće ispod minimalca, ne plaćaju prekovremene sate
Ona se gotovo godinu dana svakodnevno budila u pet ujutro i pripremala doručak za svoje dvoje djece i potom odlazila tvorničkim autobusom na posao. U tvornici je bila u 7 sati šijući odjeću do 16 sati. Nakon što je ostala bez posla kao tehnološki višak, njezina obitelj našla se u nevoljama, a njezina najstarija kći ne zna hoće li se moći upisati na fakultet u Bukureštu, kako je ranije planirala.
Generalni menadžer Textile Blue Washa, Anghel Gigi Marius, u srpnju je Al Jazeeri rekao da će isplatiti radnike i bez dodatnog objašnjenja završio poziv. Dva mjeseca kasnije njegovo obećanje još nije ispunjeno.
To je tek jedna od priča o tekstilnoj industriji u Rumunjskoj, koja prema nekim podacima broji čak 400 tisuća radnika, a gdje su europski modni brendovi odavno našli uporište. No, aktivisti tvrde kako veliki broj rumunjskih tekstilnih radnika živi na granici siromaštva, zarađujući manje od minimalne plaće te da ih šefovi maltretiraju. Studija koju je u svibnju objavila aktivistička skupina 'Kampanja za čistu odjeću' kaže da je prekovremeni rad, čak do 15 sati tjedno, često neplaćen te da mnogi radnici žive u "režimu opstanka". Tamošnje tvornice loše su ventilirane, a uskraćivanje osnovnih ljudskih prava česta je praksa menadžera.
Jedne traperice koje izrade vrijede kao pola njihove plaće
Marina i njezinih sedamdesetak kolega, uglavnom žena u dobi između 29 i 58 godina, isplaćivana je minimalna bruto plaća od 2080 leva, što je oko 482 dolara, odnosno 264 dolara neto. Traper koji su ove radnice šile prodaje se za približno 100 do 150 dolara za jedan par, što je polovina njihove mjesečne plaće.
"Često smo radili prekovremeno. Ipak, plaća se nikada nije promijenila", kazala je Marina za Al Jazeeru.
Kompanija Textile Blue Wash osnovana je 2008. u Brasovu, a osam godina kasnije imala je profit od oko dva milijuna dolara, Kao najveće klijente kompanija je isticala njemački luksuzni brend Hugo Boss i talijanski Benetton. Kada je Al Jazeera postavila pitanje o njihovu odnosu s ovom tvornicom, iz Hugo Bossa su kazali rekli da nemaju "izravne poslovne veze", a iz Benettona su poručili da su s rumunjskom tvrtkom raskinuli suradnju 2017. jer nisu zadovoiljavali njihove okolišne standarde.
Spomenuti menadžer Textile Blue Washa, Anghel Gigi Marius, lani je u listopadu preuzeo položaj i tada je zaposlio sve radnike koje je ovoga ljeta proglasio tehnološkim viškom. Radnica Marina kaže da su prva dva mjeseca protekla dobro, a nakon toga se Marius počeo rijetko pojavljivati u tvornici.
"A i kada je dolazio, bio je iznimno nepristojan i nazivao nas pogrdnim imenima kada smo pitali za plaće. Proizvodnja je ovisila o narudžbama, nekada smo šili stotine pari dnevno. Imali smo pauze, ali smo ih preskakali. Nije nam bilo dopušteno da idemo u toalet u smjeni, samo na pauzi", priča Marina čija je obitelj sada prisiljena preživljavati samo od plaće njezina supruga.
Samo je 16 radnica Textile Blue Washa nakon zatvaranja našlo novi posao, a ostale žive od socijalne pomoći.
'Ne možete to izbjeći, uvrede i maltretiranje su norma'
Dumitru Costin, predsjednik Nacionalnog sindikalnog bloka (BNS), drugog najvećeg takvog u Rumunjskoj, kaže da predstavlja samo 6000 radnika u tekstilnoj industriji, manje od pet posto od ukupnog broja. On za loše stanje u toj branši krivi reformu zakona o radu iz 2011. kojom su znatno smanjena prava radnika.
"Taj zakon je ograničio slobodu radnika da se udružuju i njihovo pravo da formiraju sindikate i štrajkuju, što je otežalo sindikatima da dođu do radnika. Imamo prijavljene slučajeve internog mobinga u kojima su poslodavci okončali ugovore radnicima koji su počeli osnivati sindikat", kaže Costin za Al Jazeeru.
Zabrinuta zbog toga, čak je i Europska unija u više navrata zahtijevala promjene. Za to vrijeme, i u drugim rumunjskim tekstilnim tvornicama radnici se žale da su "pod režimom terora". Radnici jedne takve tvornice iz grada Alexandrije, jugozapadno od Bukurešta, pristali su na razgovor s novinarima Al Jazeere samo putem aplikacija za slanje poruka.
"Ne možete to izbjeći, uvrede i maltretiranje su norma", napisala je jedna tamošnja radnica, a druga je rad u tvornici usporedila sa zatvorom i "ropstvom".
Zapošljavaju i strance, ali to ne žele priznati
Iako je u siječnju 2018. vlada donijela odredbe prema kojima su poslodavci morali povećati bruto plaće zaposlenicima, mnogi su to odbili učiniti, a tekstilna industrija bila je time naročito pogođena. U gradiću Paulesti, sjeverno od Bukurešta, novinari Al Jazeere razgovarali su s jednom tekstilnom radnicom.
"Naša rumunjska šefica se i sama bavi poljoprivredom. Ona razumije mnoge naše probleme. Imamo čak i odmor“, kaže 52-godišnja Andrea, dodajući kako neke njezine kolegice povremeno dobrovoljno rade prekovremeno kako bi pomogle da se završe narudžbe, većinom za britanske brendove.
"Svima nam plaćaju minimalne plaće, a vještiji dobiju više kupona za hranu. Bez ovog posla, naše obitelji ne bi mogle sastaviti kraj s krajem. Uzgajamo svoju hranu, ne kupujemo ništa iz trgovina. Osim toga, pomažem drugim rođacima. Nakon tvorničke smjene, radim ovdje", dodaje Andrea.
Kako bi popunili manjak tekstilnih radnika, neki poslodavci zapošljavaju radnike iz Vijetnama, Pakistana, Indije, Kine i Laosa. No, mnogi to ne žele potvrditi. U tekstilnoj tvornici stranog vlasnika u gradu Slatini, na jugu Rumunjske, član uprave odbio je zahtjev Al Jazeere da posjeti tvornicu, a odbio je i potvrditi da ondje ima stranih radnika. Lokalni, pak, inspektor za rad, čuvar i vlasnici obližnjih trgovina potvrdili su da je u tvornici bilo više od desetak radnika iz Nepala.
Podjednako sumorna je slika i tekstilne industrije u Bugarskoj. Taj je sektor 2018. bio vrijedan dvije milijarde eura i činio oko 10 posto ukupnog bugarskog izvoza. Uglavnom se šije za njemačke, francuske, grčke i talijanske brendove. No ondje su zbog neisplaćenih plaća izbili prosvjedi. A da bi izbjegli loše uvjete rada i najmanju bruto plaću u EU-u (315 dolara) mnoge su tekstilne radnice u Bugarskoj počele raditi od kuće.
'Sektor s niskom dodanom vrijednošću'
Jedna od njih je 52-godišnja Maria koja se zadužila kako bi kupila pet rabljenih šivaćih mašina, zajedno sa stolovima i stolicama, sve skupa za 4000 leva odnosno 2200 dolara. Sada može sašiti 50 gornjih dijelova dnevno, a na svakom zaradi oko dva leva (1,10 dolara), dok su lakši predmeti, poput majica kratkih rukava, upola jeftiniji.
Početkom svakog mjeseca ona dobije ček od tvornice koja izvozi u Grčku, za koju radi. Tijekom lošijeg mjeseca, Maria zaradi 700 leva (394 dolara), dok za boljih mjeseci zaradi do 1200 leva (676 dolara).
"Bilo nas je 20 koje smo tamo radile, šile smo odjeću za žene. Nije bilo odgovarajućeg svjetla, niti prozora. Osjećale smo se kao u bunkeru. Menadžeri su vikali na radnice. Radile smo non-stop, pripremajući i ambalažu i preskačući ručak", prisjetila se vremena kada je radila u tvornici.
Poslijepodne su, kaže, dolazile radnice romskog podrijetla koje su radile u noćnoj smjeni, a prema njima su još gore postupali. Iako je Maria radila između 10 i 12 sati dnevno nije plaćena za prekovremeni rad.
Radina Bankova iz Bugarskog udruženja proizvođača tekstila i odjeće koje predstavlja kompanije u kojima radi između 15.000 i 18.000 radnika, kaže kako tamošnja vlada "tekstilni sektor smatra sektorom s niskom dodanom vrijednošću". Ne čudi, stoga, što i Bugari, kao i Rumunji, napuštaju svoju državu u potrazi za boljim poslovima vani.
