Posljednji skandal koji je nedavno izbio u javnost jedan je od najboljih primjera na koji način funkcionira današnja modna industrija.
Naime, kupci u Zari, jednom od najpoznatijih svjetskih high-street brendova, u Istanbulu su pronašli na etiketama poruke turskih radnika koji navode da nisu plaćeni za robu koja je izložena na tom prodajnom mjestu.
Kupci su se odmah požalili, a na papiriću je pisala vrlo jednostavna rečenica: “Napravila sam ovu odjeću koju ćeš kupiti, ali nisam bila plaćena za svoj rad.” Ništa više nisu ni trebali napisati jer je sve jasno.
Radnici su time pozvali kupce da podrže kampanju i izvrše pritisak na Zaru da ih plati. Piše i da su ti radnici zaposleni u tvornici Bravo, koja je tijekom noći zatvorena. Zaposleni u Bravu su kazali da im ta kompanija duguje tri plaće, kao i otpremnine.
Tretiraju ih kao robove
Grupa Inditex, u čijem je vlasništvu Zara, nije bila dostupna za komentar.
No, Zara, nije jedina. Dobro poznati brendovi poput H&M-a, Benettona i Esprita pa čak i onih luksuznih poput Louis Vuittona, Prade i Versacea svoju (pre)skupu odjeću proizvode u tvornicama u kojima su radnici plaćeni ispod minimuma, a uvjeti u kojima rade su nehumani.
Nedavno su se u medijima pojavile i priče dviju radnica u tvornici odjeće u Srbiji koje su ispričale potresne detalje o tamnoj strani tekstilne industrije, piše Deutsche Welle.
"Rekla sam nadzorniku da ne mogu više disati u blizini stroja jer je temperatura tada već bila 30°C u tvornici, a ako se nalazimo u blizini stroja koji radi, temperatura je mnogo viša", ispričala je jedna od njih.
Kao odgovor, nadzornik je ispušnu cijev stroja usmjerio prema njoj i drugim krojačicama te rekao: "To je vaš problem, a ako se ne možete nositi s njim, ima dovoljno drugih ljudi koji bi htjeli raditi. Znate gdje su vam vrata", ispričala je.
Druga je pak otkrila kako su im iz uprave poručili da same skupe novac za kupnju uređaja za mjerenje tlaka jer "ako se onesvijeste, oni im neće pozvati liječnika".
Obje su, željele ostati anonimne, no priče koje pričaju zapravo su dobre poznate već godinama. Neke su radnice bile hrabre pa su ispričale sve o nehumanim uvjetima za opsežnu studiju koju je provela Clean Clothes Campaign (CCC), međunarodna organizacija koja se zalaže za poboljšanje uvjeta rada u tekstilnoj industriji.
1,7 milijuna ljudi u tekstilnoj industriji živi na rubu siromaštva
Nažalost, mnogi radnici jednostavno nemaju izbora nego trpjeti jer se posao u zemljama poput Srbije teško nalazi. Tamo je, primjerice, čak 30 posto mladih ljudi nezaposleno.
Radnici u tekstilnoj industriji, osim što rade u nehumanim uvjetima, trpe tiraniju arogantnih šefova, a većina tvornica je u vlasništvu stranih dionika koji proizvode odjeću za zapadnoeuropsko tržište, navodi DW.
Stalno je prisutna i atmosfera straha pa im se prijeti otkazima i masovnim otpuštanjima.
Redovito im se uskraćuje i zakonom propisani minimalni odmor,
"Radnice su ispričale kako ih se tretira poput robova ili strojeva. Na njih se viče, a i seksualno uznemiravanje je dio svakodnevice", rekla je Bettina Musiolek, koordinatorica CCC-a za istočnu i jugoistočnu Europu.
Žene su redovito izložene i seksualnom uznemiravanju
Radnice dobivaju manje od zakonski propisane minimalne plaće, a redovito odrađuju i neplaćene prekovremene sate. Prosječna plaća žena zaposlenih u tekstilnoj industriji u zemljama Istočne Europe iznosi 202 eura mjesečno, dok je za one u industriji kože i cipela viša za 25 eura pa iznosi 227 eura. U tekstilnoj industriji u Srbiji u opisanim uvjetima radi oko 100.000 ljudi.
Riječ je o pravim pravcatim "sweatshopovima" u kojima radi, iako jeftina, kvalitetna i iskusna radna snaga. U pravilu, modne tvrtke plaćaju radnike - od kojih su većina žene - minimalcem propisanim zakonom zemlje u kojoj se tvornica nalazi pa se raspon plaća kreće od 89 eura mjesečno u Ukrajini do 374 eura mjesečno u Slovačkoj. No, da bi se podmirili osnovni troškovi i potrebe obitelji, plaće tih žena bi trebale biti četiri do pet puta veće.
Modna industrija svoje kupce zavarava i natpisima na odjeći navodeći kako je ona proizvedena u Europi ili Europskoj uniji, no stvarnost je drukčija. Radnice u Mađarskoj jednom su priznale kako ponekad nemaju što jesti, a spomenuta studija je otkrila i zastrašujući podatak da više od 1,7 milijuna ljudi zaposlenih u tekstilnoj industriji živi na rubu siromaštva.
No, unatoč svemu, iz CCC-a tvrde da bi bojkot spomenutih brendova bio pogrešna taktika jer im radnici stalno ponavljaju kako im je posao nužan.
"Treba se usredotočiti na povećanje cijena rada u tekstilnoj industriji i boriti se za primjenu standarda Europske unije u uvjetima koji vladaju u tim tvornicama", zaključili su iz CCC-a, dodavši da će, dok dođe do toga, nažalost, proći još dugo.
