Tamara Kalinić Mačković (38) i Draško Kalinić (42) iz Srbije danas imaju dovoljno novca za normalan život svoje četvoročlane obitelji, ali da bi do toga došlo prošli su vrlo teško razdoblje u kojem su se morali dizati doslovce s dna.
Prolazili su, prisjeća se danas Tamara, i vrijeme kada nisu imali ni dinar u džepu, ali da su im se pri zatvaranju svakih vrata uvijek otvorila ona nova. "U tim trenucima od šoka i straha mi je trnulo tijelo", prisjeća se.
Američki san
Kada im je drugo dijete bilo na putu 2014., Kalinići su donijeli odluku da će Draško zbog financija na rad u Sjedinjene Američke Države koje su im kasnije postale i želja preseljenja. Brat Draškove supruge ondje je imao tvrtku za pejzažnu arhitekturu i zapošljavao ljude iz Srbije pa se ondje kao vozač zaposlio i Draško. Dok je on osam mjeseci radio, Tamara se s kćeri i sinom iz Beograda preselila u rodni Paraćin.
U međuvremenu se otvorila se mogućnost za apliciranje za investitorsku vizu. Prikupili su svu dokumentaciju i predali, a potom i uložili i novac u otvorenje tvrtke u SAD-u, no nakon nekoliko mjeseci dobili su odbijenicu. Bez ikakvog obrazloženja.
Draško se pokušao vratiti kako bi tvrtka radila, međutim nisu ga pustili jer mu je viza odbijena zajedno s obiteljskom. Tako su oboje ostali bez američkog sna, ali i bez posla.
Od Grčke do mamine bagatice
No, nisu odustajali. Odlučili su se okušati u sezonskom radu u Grčkoj. Posao su tražili hodajući od hotela do hotela. No ni kao treneri joge i učiteljii plivanja niti animatori nisu uspjeli. Vratili su se kući.
"Kad sam shvatila da je jedino šta mogu skuhati povrće iz vrta, počela sam razmišljati kako da se izvučemo. Ni sama ne znam kako sam u jednoj zapuštenoj sobi ugledala maminu šivaću mašinu, staru više od 30 godina, na kojoj je šila kada smo bili klinci, marke „Bagat Vesna“. Pogledala sam je i rekla: 'Vesna, ti ćeš nas spasiti'. Posudila sam tisuću dinara i odnijela je na popravak", prisjeća se za Priče sa dušom Tamara, koja je potom od majke učila šivati jer to niej znala. Bila je uporna i uspjela.
Ta samouka krojačica osmislila je svoj brend "Mila Vila" i krenula u šivanje odjevnih predmeta za djecu. Koristeći svoje znanje iz fotografije i zaintrigiranu kćerkicu kao model, po kojoj je brend i dobio ime, Tamara predstavlja svoje proizvode, a nakon toga biznis ide uzlaznom putanjom.
'Tko u čuda vjeruje, taj čuda stvara'
U međuvremeno i Draško uspjeva pronaći novi posao u Beogradu, a Tamara usred novog biznisa ostaje sama s djecom. Sama se bori s njihovim bolestima i problemima i gradi posao u kojem za njene proizvode interes buja i kod velikih tvrtki.
Tamarine kreacije danas nose djeca širom Srbije i svijeta . Ta hrabra žena kaže da je pokorila sve kontinente, odnosno da su haljinice, suknjice i ostali komadi garderobe otputovali daleko od Paraćina i Beograda.
"Prvobitna ideja mi je bila da vratim u modu stil odijevanja koji smo imali kao djeca, i to je lijepo išlo, a sada je Mila uključena u dizajniranje, pa mi govori gdje što treba ići i kako da šijem, tako da sada imam veliku pomoć. Sve je moguće, dragi ljudi, jer kao što reče Duško Radović: Tko u čuda vjeruje, taj čuda i stvara", zaključuje Tamara.
