Tisućljetni sukob sunita i šijita koji se nedavno ponovno razbuktao, u obliku ozbiljnog narušavanja iransko-saudijskih odnosa samo je alibi za rješavanje nekih drugih ciljeva i interesa, kaže Zlatko Dizdarević. Za studentski list Global osim o Islamskoj državi govori i o korijenima građanskog rata u Siriji, o pitanju izbjeglica te europskoj perspektivi Bosne i Hercegovine. Intervju koji je s njime vodila Hanan Nanić prenosimo u cijelosti.
Je li konstantno "mirno neprijateljstvo" Irana i Saudijske Arabije u osnovi utemeljeno na vjersko-političkim različitostima i sukobima?
Zaboravlja se, pritom, kako se u iračko-iranskom ratu osamdesetih na strani Saddama Husseina borilo mnogo iračkih šijita protiv Irana u kojem su šijiti znatna većina. Osjećaj nacionalne i državne pripadnosti u Iraku bio je jači od pripadnosti šiizmu. U libanonskom ratu osamdesetih sukobljavali su se šijiti partije Amal i proiranskog šijitskog Hezbollaha. U regularnoj vojsci Bašara al-Asada u Siriji koji je alevit, izvorno šijit, mnogo je sunita – vojnika i zapovjednika.
Veliki sirijski muftija Ahmad Hassoun, krajnje lojalan Assadu, sunit je. Religija je na tim prostorima oduvijek zloupotrebljavana na način koji kazuje da su u pitanju sukobi koji su, ponajprije – protiv religije! U njihovoj pozadini riječ je o političkom, ekonomskom pa i vojnom nadmetanju s ciljem osiguravanja regionalne dominacije u kojoj su Iran i Saudijska Arabija vodeći igrači. U konkretnom slučaju, mnogo aktivniji izazivač sukoba je Saudijska Arabija, dramatično sukobljena s unutrašnjim problemima, i gubitkom ‘kompasa’ u mnogim pitanjima na međunarodnoj sceni. Ali i u strahu od povlačenja velikog partnera, Amerike, iz regije, i sve težih poraza njihovih džihadističkih partnera u Siriji i Iraku.
DOBRODOŠLI U BETONSKU PUSTOŠ: Što je uopće ostalo od Damaska?
Je li građanski rat u Siriji posljedica isključivo tzv. arapskog proljeća, ili su razlozi dublji, eksterni i interni? Tko je Bashar al Assad i je li Sirija poligon sukobljavanja interesa velikih svjetskih sila?
Tzv. arapsko proljeće je propali projekt zapadnih interesa – ma koliko u samim počecima otvarao nadu, posebno mladima, u slobodniju budućnost. Pokušano je nametanje poslušnih, tzv. umjerenih islamista zemljama starih tradicija ali novih realnosti. Krvavi ‘uspjesi’ u Iraku, Libiji, Bahreinu, djelomično u Egiptu i Tunisu, zaustavljeni su u Siriji.
Damask je svojom realnošću postao prijetnja Zapadu i njihovim partnerima. Imao je jaku srednju klasu, vojsku, sekularizam, građani su imali značajne povlastice poput besplatnog kvalitetnog školstva, zdravstva itd. Ipak, najveći ‘problem’ im je bila bogata, ali nacionalizirana energetska baza, nafta i plin, izvan domašaja multinacionalnih kompanija. A nisu imali ni dolara duga kod svjetskih bankarskih moćnika. Nisu se uklapali u sliku poslušnika.
Bašar al Asad, obrazovan na Zapadu, naslijedio je iznimno tvrdu i represivnu vlast oca Hafeza, ali je od početka pokazivao spremnost za promjene. Otvarao je zemlju stranom kapitalu, turistima, izašao na međunarodnu scenu, ali prema domaćim pravilima, a ne prema diktatu svijeta.
Zato je postao meta. U ime njegova rušenja pod svaku cijenu organizirani su i podržavani svi mogući teroristi i s Bliskog istoka i šire. Cijela priča dobila je globalnu dimenziju jer su i interesi na tom prostoru apsolutno globalni.
Govoreći o interesima svjetskih sila na Bliskom istoku, kakvu ulogu imaju Saudijska Arabija i Turska?
I Saudijska Arabija i Turska imaju "višak ambicije". Rijad oduvijek, Turska odnedavno. Svaka na svoj način koji ne korespondira s realnošću. Turska na nerealan način želi eliminirati Kurde koji su postali i politička i vojna autonomna činjenica u regiji. Erdoganov san je da Turska politički, vojno i ekonomski dosegne moć Otomanskog imperija.
Rijad je s novim kraljem i ambicioznim nasljednicima uvjeren da mu je Iran svojim otvaranjem velika prijetnja i nastoji se preko ‘sunizma’ nametnuti kao lider arapskog svijeta. Svojim potezima i diplomatskim ambicijama, akcijama i provokacijama, od agresije na Jemen do nedavnih egzekucija kod kuće, postaju ozbiljan problem za stabilnost regije.
Val ljudi neće spriječiti žice i zidovi
Val izbjeglica (ali i ekonomskih migranata) koji dolazi u Europu jedna je od posljedica rata u Siriji i Iraku. Je li očekivani dolazak tri milijuna izbjeglica iz te regije, ali i supsaharske Afrike, doista toliki problem i opasnost za više od 500 milijuna stanovnika EU?
Ne bi bilo iznenađujuće da se ostvare ne samo ta nego i mnogo crnja predviđanja. Izbjeglice nisu posljedica samo aktualnih ili budućih ratova nego ukupnih odnosa u svijetu. Rezultat su eksploatacije i nasilne neokolonijalne i imperijalističke okupacije preostalih najvažnijih resursa, vode, hrane i energije, i to u uvjetima razorenog međunarodnog poretka.
Principi ustanovljeni Poveljom UN-a prije 70 godina, poput prava na suverenitet, nepovredivosti državnih granica, nemiješanja u unutrašnje stvari suverenih država, do ljudskih prava i sloboda, de facto su pometeni legaliziranom upotrebom sile, uz laži i mimo UN-a.
Korporativni teror nad planetom s izazivanjima sukoba i ratova koji su postali biznis i interes, onemogućio je zadovoljavanja elementarnih potreba ljudi na područjima raznih eksploatacija.
To pokreće milijune na put prema spasu koji vide u Europi. Zato će se i dalje pokretati ne samo Bliski istok nego bezmalo i cijela Afrika. Ljude neće spriječiti nikakve žice i zidovi. Rješenje je u promjeni globalnih svjetskih odnosa koji neće hraniti bijedu i san o odlasku.
Druga posljedica zapadnih intervencija u Iraku i Siriji je snaženje različitih terorističkih grupacija koje utječu na rast broja izbjeglica, posebno u susjedne zemlje Jordan, Libanon, Tursku. Koji je uzrok pojave Islamske države?
ISIL je djelomično smišljeni zapadni projekt destabilizacije prostora koji je trebalo rasturiti i onda njime ovladati na način pogodan za lakšu eksploataciju, kanale transporta energenata i prohodnije tržište stranog kapitala.
Istodobno oni su rezultat histerične potrebe obračuna s Asadovim režimom koji ustrajava kao neporažen.
U toj ‘utakmici’ naoružavanja do pobjede pogubili su se konci kontrole, pustili razni zli duhovi iz boce, a od ISIL-a je stvorena snaga koja primarno nije vojna nego sociopatološka.
Njih su mnogi marginalizirani u svijetu pročitali kao ‘ventil za osvetu’ nasilju tzv. liberalnog kapitalizma koji je u svojoj bezdušnosti i sebičnosti služio samo jednom sloju ljudi. Ubačeni mit o ‘kalifatu’ samo podgrijava taj element. Naravno, preko ISIL-a su i neki regionalni igrači poput Turske, Saudijske Arabije i Izraela lakše realizirali svoje posebne dugoročne interese.
Uz to, kolika je stvarna opasnost od tih organizacija na globalnoj i na regionalnoj, balkanskoj razini (terorizam i protuterorističke akcije na Balkanu)?
Opasnost postoji onoliko koliko postoji svaka zaraza koja nije naivna i koja nailazi na plodno tlo. Razne ideološke, identitetske, kalkulantske pogubljenosti pojedinaca, ali i političkih struktura veoma pogoduju tome.
Sustav sigurnosti mora raditi svoj posao, ali je konačno rješenje u mnogo širem, studioznijem i poštenijem sagledavanju tektonskih poremećaja koji su se dogodili minulih desetljeća na ovom prostoru u društvu, u promjeni sustava vrijednosti, u zauzimanju za pravednije društvo, umjesto u razvijanju psihologije grabeži i pobjede nad “drugima” pod svaku cijenu.
Reakcije na takav koncept današnjih društava se vraćaju kao bumerang. U tome i teroristi širom svijeta, sve do ISIL-a, nalaze svoje regrutne baze.
Rješenje za uništavanje Islamske države
Koja je sudbina ISIL-a?
Ne želim vjerovati da će se pretvoriti u pravu državu. Suviše su zla donijeli i oni i njihovi tvorci.
Treba im radikalno presjeći izvore financiranja i ‘logistike’ i gotovi su. Moglo se to i prije četiri godine da se htjelo. Znači, problem nije samo u njima nego i na strani onih koji su navodno protiv ISIL-a, a izravno su ih stvarali.
Kada se govori o regiji, koje je vaše viđenje europske perspektive BiH, odnosno, važnost ulaska Bosne i Hercegovine u EU?
Nisam optimist, ne zbog BiH nego zbog "pameti" u EU. Presudna šansa je propuštena odmah iza rata. Da je BiH tada primljena, a primjeri Bugarske i Rumunjske pokazuju da je mogla biti, sada bi mnogo toga bilo drugačije.
U EU kao da ne shvaćaju da u politici ne postoji prazan prostor. Ako oni nisu htjeli da uđu u njega, ušli su svatko na svoj način – i Turska, i Rusija i džihadisti.
Nisam siguran da su u EU-u toga svjesni i sada, kao što nisu svjesni da postojeća oligarhija, štiteći svoje kriminalne i partikularne interese zasnovane na podjelama po svaku cijenu, zapravo vodi bitku za status quo, a ne za EU, kaže Dizdarević za Global.
