Poljska je aktiviranje članka 4 NATO ugovora stavila na čekanje, a takvih primjera bilo je nekoliko puta do sada, zadnji put prije godinu dana kada su turski vojnici poginuli u napadu iz Sirije.
U tom slučaju NATO se konzultirao, doduše nije ništa poduzeo. Zloglasni članak 5 teoretski je puno širi, aktiviran je jedan jedini put u povijesti NATO-a prije više od 20 godina. Bilo je to nakon terorističkih napada na Pentagon i Svjetski trgovački centar - 11. rujna 2001. napadači samoubojice oteli su američke putničke zrakoplove, dva su udarila u njujorške Blizance.
Žrtava je bilo gotovo tri tisuće. NATO je napad na SAD proglasio napadom na cijeli Savez, pa se koristio zračni sustav ranog upozorenja i kontrole u patroliranju nebom iznad SAD-a, pratili su se i brodovi. No vojna misija u Afganistanu, zemlji koja je dala utočište Osami Bin Ladenu, bila je isključivo na temelju mandata Ujedinjenih naroda, ne članka pet, iako se Povelja UN-a u njemu spominje.
U zadnje vrijeme često spominjani članak napisan je davne 1949., kada je osnovan NATO Savez. U njemu dakle, stoji da su stranke suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih. No na ovaj članak ne može se pozvati samo jedna država članica, potreban je konsenzus. U aktualnim okolnostima aktivacija bi značila objavu rata Rusiji, koja, znamo, ima i nuklearno oružje. Pa je jasno da se aktivacija članka ne priželjkuje.
Stranke su suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih te su stoga suglasne da će, u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, u ostvarivanju prava pojedinačne ili kolektivne samoobrane priznatog člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći stranki ili strankama koje su napadnute, poduzimajući odmah, pojedinačno i zajedno s drugim strankama, mjere koje se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, radi uspostavljanja ili održavanja sigurnosti sjevernoatlantskog područja.