Kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu u veljači 2022., kineski su čelnici pokušali izbalansirati dva generalno nepomirljiva interesa. Prvo, cilj im je bio osnažiti savez Kine s Rusijom kako bi bili protuteža američkoj moći i ublažili rastući strateški pritisak Zapada. Drugo, iako su podržali Moskvu, nastojali su izbjeći jednostrane i koordinirane sankcije usmjerene protiv kineske vlade, tvrtki i financijskih institucija.
Kina je općenito odbijala prodavati oružje Rusiji i zaobilaziti sankcije u ime Moskve jer je očuvanje pristupa globalnom tržištu Pekingu važnije od bilo kakve gospodarske veze s Rusijom. Jednostavno rečeno, Kina nema interesa biti ruski sponzor. No, Peking je oprezno balansirajući ipak dobio svoj dio kolača jačajući ekonomske veze s Moskvom koje ne krše zapadne sankcije. I doista, kinesko-ruska trgovina porasla je za nevjerojatnih 34,3 posto u 2022. na rekordnih 190 milijardi dolara.
U opsežnom eseju za Foreign Affairs Evan A. Feigenbaum i Adam Szubin dodaju i kako je Kina u godinu dana rata u Ukrajini naučila važne lekcije. Točnije, Peking je pomno proučavao pakete sankcija koje je Zapad uvodio Putinovu režimu. I zna da bi, ako se napetosti sa Zapadom nastave pojačavati, to isto ekonomsko oružje moglo biti okrenuto protiv Kine. A možda i najvažnija lekcija nema veze sa sankcijama sustavima plaćanja ili naftnim tankerima, već sa snagom zapadnog međunarodnog partnerstva.
Pouke koje Kina izvlači iz sadašnjeg sukoba djelomično odražavaju duboku promjenu koja se dogodila u njezinom vlastitom pristupu gospodarskom ratu posljednjih godina.
Oštri odgovori Pekinga
Povijesno gledano, Kina je kritizirala sankcije koje su unilateralno pokrenule zemlje - ponajviše Sjedinjene Države - kao nelegitiman napad na suverenitet ciljane zemlje. Prema mišljenju Pekinga, samo Vijeće sigurnosti UN-a, gdje Kina može i koristila je svoj veto, ponekad u koordinaciji s Rusijom, ima legitimitet nametnuti sankcije drugoj državi članici UN-a. U posljednja dva desetljeća Kina je osudila američke sankcije Kubi, Iranu, Mjanmaru i drugim zemljama koje su prekoračile zabrane Vijeća, tvrdeći da su one "teško potkopale suverenitet i sigurnost drugih zemalja…i predstavljaju grubo kršenje međunarodnog prava i osnovnih normi međunarodnih odnosa".
Ali Kina je unilateralno koristila svoju ekonomsku moć protiv vlastitih protivnika tijekom cijelog tog razdoblja. Kinesko Ministarstvo vanjskih poslova počelo je 2020. ciljano zamrzavati imovinu i zabranjivati izdavanje viza dužnosnicima iz Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Država i Europske unije koji su kritizirali postupke Pekinga u Xinjiangu i Hong Kongu.
Možda je najoštriji odgovor Pekinga došao u njegovom zakonu o sankcijama protiv stranaca, usvojenom u lipnju 2021. Ovaj zakon omogućuje kineskoj vladi da primijeni protumjere na tvrtke i pojedince za širok raspon nejasno definiranih radnji. Članak 15 ovlašćuje kineske dužnosnike da nameću sankcije svim stranim pojedincima ili tvrtkama koje "provode, pomažu ili podupiru akcije" za koje se "može smatrati da ugrožavaju suverenitet, sigurnost ili razvojne interese Kine".
Ovaj kineski pravni dribling još je uvijek prilično svjež pa je Peking oprezno krenuo s njegovom provedbom, kako agresivna primjena ne bi uplašila zapadne tvrtke i tokove kapitala u Kinu.
Munjevita reakcija Zapada
Za razliku od ruskog napada na Ukrajinu 2014. godine, kada je Zapad mjesecima smišljao odgovor, lani su saveznici trenutno pokrenuli sveobuhvatni ekonomski rat protiv Moskve. Nekoliko dana nakon invazije, savezničke vlade najavile su zamrzavanje imovine svih ruskih deviznih rezervi diljem Australije, Kanade, Japana, Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Država i EU, sankcionirale najveće ruske financijske institucije i prekinule im pristup SWIFT-u.
Niti jedno gospodarstvo veličine Rusije nije bilo podvrgnuto ovakvim mjerama od Drugog svjetskog rata.
Iz geopolitičke perspektive, Rusija je, kao i Kina, država s nuklearnim oružjem i stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Također kao i Kina, Rusija je bila članica širokog spektra globalnih institucija. Istina je da je kinesko gospodarstvo još uvijek deset puta veće od ruskog, a kineski otisak u globalnom gospodarstvu - u smislu trgovine, ulaganja i protoka kapitala - zasjenjuje ruski, osobito u njezinim vezama sa Sjedinjenim Državama. Ali ako su kineski moćnici nekoć vjerovali da su prvorazredna gospodarstva prevelika za sankcioniranje, prošla ih je godina sigurno obeshrabrila.
Peking više ne može biti siguran da Zapad neće riskirati ekonomske šokove zbog, recimo, kineske invazije na Tajvan. Peking je upravo svjedočio tome kako Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici preuzimaju značajne nacionalne i globalne rizike kako bi stali na stranu Ukrajine, eksponencijalno manje i manje globalno gospodarstvo od Tajvana, koje ima sedmo najveće gospodarstvo u industrijskoj Aziji i predstavlja ključnu kariku u globalnim lancima opskrbe. A Washington ima veće povijesne, pravne i emocionalne veze s Tajvanom nego s Ukrajinom. Kina više ne može biti sigurna da će Zapad nametnuti stroge sankcije samo marginalnim zemljama i marginalne sankcije samo velikim zemljama.
Život u iluziji
Zapad je snosio stvarne troškove u obliku inflacije, viših računa za energiju i nestašice plina. Ali do sada, uz pomoć blage zime, koalicija se održala. Pouka za kreatore politike u Pekingu je nedvojbena: velika prijetnja međunarodnom poretku može izazvati doista vrlo bolan ekonomski odgovor, čak i ako dolazi s troškovima za zemlje koje uvode sankcije.
Ipak, ne treba živjeti u iluziji da će Kina izbjegavati upotrebu sile protiv Tajvana samo zato što se boji strogih sankcija. No, Peking će pokušati usvojiti lekcije iz ruskog iskustva kako smanjiti ranjivost, osigurati otpornost i stvoriti si više opcija za opstanak gospodarstva.
Kina ima više mogućnosti od bilo koje druge nacije za razvoj rješenja i alternativa zapadnim platformama, protokolima i institucijama, i naporno radi na njima. No, Peking se suočava s gospodarskom i geopolitičkom realnošću koja mu neće dopustiti da potkopa globalni financijski sustav ili da juani zamijene dolar i euro kao dominantne međunarodne valute.
Autori podsjećaju da Kina može imati zastrašujući utjecaj na svoje pojedinačne trgovinske partnere, ali nema odgovarajuću koaliciju koju može okupiti.
Lekcije koje Peking treba usvojiti manje se tiču ekonomije, a više diplomacije i odnosima. Dok ponovno otvara svoje gospodarstvo nakon tri pandemijske godine, Kina radi na ponovnoj izgradnji odnosa, ugošćuje strane čelnike iz Azije i Europe, sklapa poslovne dogovore i komplicira svaki navodni američki pokušaj da stvori koaliciju protiv Kine. Autori eseja na koncu zaključuju kako će u potencijalnom sukobu s Kinom najvrjednije oružje u američkom gospodarskom ratu biti snaga njezinih međunarodnih partnerstava.
