Prvo je došao u Gruziju, zatim u Ukrajinu, a sljedeća meta ruskog predsjednika Vladimira Putina vjerojatno neće biti bivša sovjetska zemlja, već europska zemlja koja nije članica NATO-a poput Švedske ili Finke, piše bivši gruzijski predsjednik Mikheil Saakashvili za Foreign Policy.
Prošli tjedan su se pojavili izvještaji da će nova politika Kremlja zahtijevati da svi međunarodni brodovi daju obavijest Rusiji 45 dana prije nego što uđu u Sjevernu morsku rutu, koja povezuje Atlantski i Tihi ocean preko arktičkih voda sjeverno od Sibira. Svako plovilo na toj ruti, gdje je Rusija uložila velika sredstva u sofisticiranu vojnu infrastrukturu, također će morati imati ruskog pomorskog pilota na brodu.
Brodovi za koje se utvrdi da krše ova ograničenja mogu biti prisilno zaustavljeni, zadržani ili, u neodređenim "ekstremnim" okolnostima, "eliminirani". Najnovija prijetnja Kremlja u velikoj je mjeri ostala nezamijećena. Ruski dužnosnici opravdavaju nova pomorska ograničenja poznatim objašnjenjem, tvrdeći, naime, kako "aktivnije pomorske operacije u Arktiku različitih stranih zemalja" zahtijevaju takav odgovor.
Ista taktika opravdanja vojnog avanturizma
Russian President Vladimir Putin attends a conference as part of a summit called to attempt to find a lasting political solution to the civil war in Syria which has claimed in excess of 350 000 lives, at Vahdettin Mansion in Istanbul, on October 27, 2018. - The leaders of Turkey, Russia, France and Germany are set to meet in Istanbul to try to find a lasting political solution to the Syrian civil war and salvage a fragile ceasefire in a rebel-held northern province. (Photo by OZAN KOSE / AFP)
Riječ je o istoj taktici koju je ruski predsjednik Vladimir Putin godinama koristio da bi opravdao svoj vojni avanturizam. Od Gruzije 2008. godine, do Ukrajine 2014. i Sirije 2015., Putin je uvijek optuživao Zapad za rusku agresiju, a mediji koji su u službi vlasti dodatno pojačavaju tu poruku govorom o rusofobiji. Mnogi se pitaju što zapravo Putin dobiva tom pričom. Kršeći međunarodne norme, postao je globalni izopćenik. Američke i europske sankcije nanijele su ozbiljne udarce ruskoj ekonomiji, pa se postavlja pitanje zašto bi Putin platio tako nevjerojatnu visoku cijenu da bi uzeo još neke dijelove teritorija.
Saakashvili tvrdi da oni koji pokušavaju odgovoriti na to pitanje ne pogađaju poantu. Naime, u slučaju Krima, istočne Ukrajine, Južne Osetije ili drugih mjesta koja su za Putina dijelovi ruskog dvorišta, teritorijalni dobitak nikada nije bio sam po sebi cilj. Putinov cilj je danas isti kao i kada je napao Gruziju 2008. godine, a to je da pojača pritisak na polugama moći u Rusiji. Kad god Putinova popularnost kod kuće padne, on ili pojača sukob koji je već u tijeku ili pokrene novi napad. Očigledno, to funkcionira. Putin je vladao najvećom zemljom na svijetu gotovo dva desetljeća, učvršćujući kontrolu sa svakom novom krizom. Iako obični ruski birači jedva preživljavaju s mirovinama od 200 dolara mjesečno, Putinova baza može biti ponosna što živi u supersili.
Putin je predvidljiv i logičan. Napadom na slabijeg susjeda dobiva na jeftiniji i brži način bolje ocjene nego što bi dobio poboljšanjem ruskog sustava zdravstvene skrbi. Nije slučajnost da je podrška Putinu dosegla vrhunac 2015. godine nakon pripajanja Krima. Kasnije te godine, u trenutku dok se ruska ekonomija urušavala, intervencija u Siriji poslužila je za jačanje patriotizma.
Štoviše, ruske akcije u Siriji obilježile su Putinov prelazak s vojnog avanturizma u bivšim sovjetskim državama na pokazivanje moći izvan ruskog "bliskog inozemstva". Zasigurno su ti Putinovi potezi naišli na oštru kritiku iz Washingtona i Bruxellesa. No, osuda izvan Rusije samo povećava njegovu popularnost unutar zemlje, a standardni europski i američki diplomatski izrazi "duboke zabrinutosti" zvuče kao obični klišeji.
Nova kriza na vidiku
Međutim, piše Saakashvili, status quo se ne može održati. Ako smo nešto naučili iz protekla dva desetljeća, opravdano je zaključiti da je nova kriza na vidiku. Prema anketi koju je 7. ožujka proveo Ruski centar za istraživanje javnog mnijenja, povjerenje ruskih glasača u Putina palo je na 32 posto, što je najniža razina od 2006. godine, piše FP.
Istina, Putin je posljednjih mjeseci pojačao s provokacijama jer mu je pala popularnost. U studenome su ruske snage pucale i zadržale tri ukrajinska broda koja su pokušala proći kroz Kerčki prolaz u Azovsko more. Prošlo je više od 100 dana, a uznemirenost međunarodne zajednice unatoč sankcijama kao da je davno nestala. No 24 ukrajinska mornara uhićena tijekom tog incidenta i dalje se nalaze u ilegalnom pritvoru. Putinova kršenja zakona i normi u "dvorištu" više toliko ne šokiraju svijet. Već je koristeći se silom preobrazio granice Europe bez da je platio kaznu. Sada, kako bi izazvao gnjev Zapada, morat će učiniti nešto još nečuvenije.
Saakashvili tvrdi da uopće upitno da će napasti, već je samo pitanje gdje će to biti. Neki upiru prst na Bjelorusiju, dok drugi predviđaju da će mu sljedeći cilj biti baltičke zemlje, Estonija, Latvija ili Litva. Putin zasigurno smatra male baltičke zemlje prijetnjom, a na kraju krajeva, one su funkcionalne demokracije na ruskoj granici. Međutim, za sada su baltičke zemlje vjerojatno sigurne iz dvaju razloga.
Prvo, sljedeća meta ruske agresije vjerojatno neće biti saveznik NATO-a. Iako je Zapad do sada pokazivao nedosljedne reakcije, Putin, ipak nije dovoljno odvažan da bi riskirao sukob NATO savezom pod vodstvom SAD-a. Drugo, Putinova sljedeća vojna avantura vjerojatno će biti izvan bivšeg Sovjetskog Saveza. Zapad je nevoljko prihvatio njegove neoimperijalističke ambicije u regiji, a daljnji upadi u Ukrajinu, Gruziju ili druge bivše sovjetske države izvan NATO saveza imale bi malog utjecaja na ojačavanje Putinove pozicije.
Sljedeća meta: Finska ili Švedska?
Kao čovjek koji je upoznao Putina iz prve ruke bolje od većine ljudi, Saakashvili predviđa drugačiji smjer eskalacije. On tvrdi da je najvjerojatnija meta Rusije u bliskoj budućnosti ili Finska ili Švedska. Iako su obje članice EU-a i dio Zapada, te države nisu članice NATO-a. Napadom na zemlju koja nije članica NATO-a, Putin ne riskira proporcionalan odgovor NATO-a. No, ciljajući na europsku zemlju, može očekivati da će imati koristi od javnog odobravanja birača kod kuće koji očajnički žele pobjedu. To je jednostavna analiza troškova i koristi koju je Putin proveo, otvoreno, puno puta prije.
Doduše, ne očekuje da će ruski tenkovi ući u Helsinki ili Stockholm bez ikakve reakcije i otpora. Međutim, Moskvi bi bilo relativno lako ugrabiti teritorij na udaljenoj arktičkoj enklavi ili na malom otoku, poput švedskog Gotlanda, s obzirom na strateške mogućnosti koje je Rusija izgradila na svom sjevernom boku. Uostalom, tko bi išao u rat zbog zamrznutog baltičkog otoka ili dijela finske tundre, pita se Saakashvili? NATO ne bi, ali Putin bi jer su mu ulozi veći.
Priznaje da se ruska agresija na skandinavski teritorij može činiti kao pretjerana. Međutim, nedavno je Putinovo pripajanje Krima, koje je Saakashvili predvidio, iznenadilo sve, a nekoliko godina ranije ruska invazija na Gruziju, unatoč njegovim upozorenjima, također je iznenadila svijet. Putinova putanja je jasna. Prkoseći normama koje je nametnuo Zapad, on je poduzimao sve veće korake prema emancipaciji. No, punu emancipaciju postići će kada se izravno suprotstavi Zapadu. To može zvučati šokantno, ali Putin je šokirao svijet mnogo puta. Zapad si ne može priuštiti da ga opet zateknu nespremnog, tvrdi Saakashvili za Foreign Policy.
