Švicarska nije samo važni centar novčarskog poslovanja, nego je i izuzetno značajna tamošnja trgovina sirovina. "Ovaj sektor trgovine pridonosi BDP-u Švicarske bitno više nego turizam ili strojogradnja", objašnjava Oliver Classen iz nevladine organizacije Public Eye, a prenosi DW.
Preko te države koja sama praktično nema nikakvih važnijih sirovina se u toj trgovini i prema službenim izvorima iz 2018., ostvario promet od gotovo jednog bilijuna dolara. Pet tvrtki s najvećim prometom u Švicarskoj nisu banke ili farmaceutski koncerni, nego upravo tvrtke specijalizirane trgovinom sirovinama, a većina od oko 900 tvrtki u tom poslu imaju sjedište u Ženevi, Luganu ili Zugu.
Sirovinama se trguje i drugdje, od New Yorka, Chicaga ili Londona, a tu su povrh toga i burze koje su se specijalizirale prije svega za neku sirovinu. No i preko Švicarske se trguje veoma mnogo: u Ženevi se odvija trgovina gotovo trećine svjetske nafte, još je značajnija kao mjesto trgovine čitavim nizom metala kao što su cink, bakar ili aluminij, a procjene govore i kako se tamo prodaje i kupuje dvije trećine žitarica svjetskog tržišta.
Švicarska nema niti nafte, niti plina, zapravo nema niti spomena vrijednih sirovina koje bi mogla izvoziti. Ali ipak je baš to zemlja među vodećim u trgovini sirovinama u svijetu.
'Potpuno legalno' se plaća rat
Već i to svjedoči da je ta Švicarska trgovina od izuzetne važnosti za Rusiju. Jer utržak od nafte i plina čini gotovo 40% prihoda Rusije, a samo naftom ruskih državnih koncerna je u blagajnu Kremlja 2021. otišlo oko 180 milijardi dolara.
Švicarka Angela Mattli iz organizacije Public Eye zahtjeva od svoje zemlje da Kremlju zatvori taj prihod koji joj teče preko Švicarske "i to potpuno legalno u okviru švicarskih propisa koji širom otvaraju vrata za trgovce sirovina." I Cedric Wermuth iz švicarskih socijaldemokrata traži da ta zemlja "zatvori slavinu novca za rusku ratnu mašineriju", kaže za postaju SRF.
Jer Švicarska bi to mogla: ona nije samo mjesto trgovine sirovinama iz Rusije, nego je tamo i imovina kako ruskih državnih tvrtki, tako i tajkuna. Isto tako je vjerojatno i da su negdje u pozadini i vlasnici niza tvrtki koje se bave prometom sirovina zapravo Rusi. I to samo ako se malčice potrudi.
Švicarska je poznata da ne postavlja mnogo pitanja kad je riječ o novcu - a pogotovo ne kad je to i Švicarskoj jedan od glavnih izvora prihoda.
Jasan trag novca
Naravno, promet na robnoj burzi je u pravilu anoniman i tek rijetko posao dogovara pravi kupac i prodavač - sve se odvija preko čitavog niza slojeva kako u stvarnom, a još više u virtualnom svijetu računala. Nije rijetkost da roba tankera punog nafte - što je vrijednosti oko 100 milijuna dolara već za uobičajene brodove, promjeni vlasnika i po nekoliko puta između odredišne luke i cilja.
No zapravo je razmjerno jednostavno otkriti i pravog prodavača i kupca - ako se slijedi trag novca. Jer trgovina se u pravilu odvija putem bankovnih akreditacija gdje je roba toj banci jamstvo za novac koji posuđuje dok je ne preuzme kupac, bez obzira gdje se on zapravo nalazio na svijetu. No to su poslovne tajne - i tu Švicarska već i iz vlastitog interesa ne želi dirati u to osinje gnijezdo.
"Čitava trgovina sirovina nije dovoljno nadzirana i bez dovoljno propisa", smatra Elisabeth Bürgi Nonanomi sa Sveučilišta Berna. "Ako vas nešto zanima, morate prilično tražiti podatke i nisu sve informacije dostupne." Jer mnoge tvrtke u toj trgovini vrijednoj milijarde eura su tek poštanski sandučići u nekoj poreznoj oazi.
Uran se nadzire, ali ostalo...
David Mühlemann iz organizacije Public Eye smatra kako je trgovina sirovina pravo leglo i pranja novca, utaje poreza baš kao i glavni izvor prihoda diktatora: "Trebamo regulaciju tržišta sirovinama. Trebamo transparentnost i o isplatama za te sirovine vladama država, pogotovo autokratskih režima koji taj novac trpaju u svoje džepove ili, u najgorem slučaju, tim novcem vode ratove. A tu se ne radi samo o Rusiji."
Kad je riječ o uranu i drugim materijalima potrebnima za nuklearno naoružanje, tu postoje tijela i institucije koje pažljivo prate gdje dolazi i kamo što odlazi. Ali kod gotovo svega ostalog...
Određen nadzor doduše postoji: osobito kad se radi o uranu i drugim sirovinama neophodnim za nuklearno naoružanje se tu dobro pazi tko to prodaje i tko to kupuje. Ali već kad je riječ na primjer o "krvavim dijamantima" iz središnje Afrike je nadzor više na dragovoljnoj osnovi samih burzi i trgovaca. A kad je riječ o Rusiji - i bez obzira na njenu agresiju na Ukrajinu, samo SAD su zabranile uvoz nafte iz te zemlje. Švicarska pak ustraje u svojoj neutralnosti i zapravo si zabranjuje da sama uvodi sankcije protiv neke zemlje, nego joj tamošnji zakon jedino dopušta priključiti se embargu kojeg proglase bilo Ujedinjeni narodi, bilo važni partneri te zemlje.
'Ne trebamo još propisa"
Utoliko Švicarska ne žuri uopće uvesti neke propise kojima bi pratila tko i gdje trguje sirovinama u toj zemlji. Doduše ona je naložila tamošnjim bankama nadzor da one prate trgovinu sirovinama, ali čak ni one nisu obavezne i provoditi taj nadzor, piše u izvješću Amnesty International.
" (Švicarskoj) vladi izgleda da je to dovoljno. U njenim očima ne postoji potreba uvesti zakon o trgovini sirovinama niti uspostaviti posebno nadzorno tijelo", piše u izvješću ove organizacije.
Još odavno je stranka Zelenih u Švicarskoj predložila uvođenje takvog zakona, ali njen prijedlog je u švicarskom parlamentu odbijen još 2015. Sad će ta stranka opet pokušati navesti Švicarsku da osnuje neko nadzorno tijelo. No to niti u Švicarskoj ne podržavaju svi: "Mi ne trebamo još novih propisa, također niti u području trgovine sirovinama", smatra Thomas Mattern, zastupnik Švicarske narodne stranke.
Situaciju u Ukrajini iz minute u minutu možete pratiti OVDJE.
