Rusi će 8. rujna izaći na lokalne i regionalne izbore, a vlasti se toga boje. Ne boje se čak ni miješanja stranih sila u izborni proces, već vlastitih građana i oporbe, koja je popularnija od kandidata vladajućih, piše Michael Khodarkovsky, autor knjige o Rusiji za New York Times. On tvrdi kako će se vlast poslužiti izbornim trikovima kako bi izbjegli poraz. Mnogi kao jedan takav trik vide i novi digitalni glasački sustav, pomoću kojeg netko može glasati putem interneta s bilo koje lokacije.
Već ranije je moskovsko izborno povjerenstvo pronašlo neopravdane razloge kako bi diskvalificiralo oporbene kandidate. Služili su se i zastrašivanjem; racijama u domovima kandidata te njihovim privođenjem i ispitivanjem u policiji. No, nije im uspjelo, već su, umjesto straha izazvali bijes javnosti i masovne prosvjede.
Krvavi prosvjedi
Prvi, izazvan spornim odlukama izbornog povjerenstva, održan je 28. srpnja. Policija je tada uhitila čak 1400 prosvjednika i većinu oporbenih zastupnika. Dva tjedna kasnije, moskovske su vlasti ipak malo popustile i odlučile dozvoliti mirno okupljanje. Skupilo se 60.000 ljudi, a policija ih je, unatoč tome što je okupljanje dozvoljeno, upotrijebila silu za rastjerivanje gomile i uhitila nekoliko stotina ljudi. Otada su vladajući odbili svaki zahtjev opozicije za prosvjed.
Time je službena Moskva poslala jasnu poruku kako ne želi biti poput Hong Konga ili Istanbula. Nema masovnih i brutalnih prosvjeda i nema izbora na kojima pobjeđuje oporba. Da bi to ostvario, Kremlj je spreman koristiti silu, što je uobičajen alat za ostanak autokrata na vlasti kada vlast okrene leđa režimu.
Sila se ne očituje samo u batinanju i uhićivanju prosvjednika. Zanimljiva je svibanjska anketa koju je proveo vladin Centar za javno mnijenje koja je pokazala kako povjerenje Vladimiru Putinu iskazuje samo 25 posto Rusa. U Kremlju inače rijetko objavljuju rezultate, pa su bili bijesni zbog takve porazne podrške prvom čovjeku države. Naredili su novo istraživanje koje je nakon nekoliko dana pokazalo dijametralno suprotan rezultat od 72 posto podrške građana. Centar za javno mnijenje je tada, znakovito, obećao "poboljšati svoju metodologiju."
Potom je u lipnju, nakon godišnjeg nastupa uživo na televiziji, gdje je Putin građanima izravno odgovarao na pitanja, video cijelog događaja na YouTubeu zaradio 12.000 lajkova i čak 170.000 "dislajkova", a neki su analitičari izračunali potporu Putinu među ovom publikom na samo sedam posto.
Povratak na kraj komunizma
Ovakva zbivanja vraćaju Rusiju 30 godina unatrag, kada je Mihail Gorbačov odlučio reformirati izbore i stvoriti Kongres narodnih zastupnika koji je brojao 2250 mjesta. Trećina je bila rezervirana za članove Komunističke partije, koji su dotad bez premca pobjeđivali na izborima, dok su dvije trećine ostale otvorene. U ožujku 1989. dogodilo se iznenađenje kada je 300 neovisnih kandidata, koje je činilo 16 posto tog novoosnovanog tijela, porazilo kandidate koje je podupirala Komunistička partija.
Gorbačov je to tada nazvao pobjedom svojih reformi, a građani, nenavikli na oporbu i uznemireni novim slobodama tada se nisu osjećali sigurno, baš kao ni sada.
Jedan od arhitekata "putinizma", Vladislav Surkov, nedavno je izjavio da se Rusija može održati samo kao vojno-policijska država i da je Putin jedina osoba kojem Rusi mogu vjerovati. New York Times piše kako je Surkov tvrdio da je putinizam novi politički sustav koji će, poput marksizma ili lenjinizma, trajati stoljećima.
Pad putinizma
No, putinizam je osuđen na puno kraći rok trajanja. Mediji pod kontrolom vlasti bore se sa zadržavanjem dobrog dojma o predsjedniku, unatoč sve lošijim brojkama; većina ruskih regija je osiromašena; ekonomija ovisna o nafti i plinu je anemična; ruske elite se bore za komadiće sve manjeg kolača utjecaja, a mlade generacije su postale imune na vladajuću propagandu.
Taj je "sustav" zamišljen kao hibridna autokracija u kojoj vladajuća elita kontrolira većinu ekonomije i medija uime države te ostavlja malen prostor za neovisne, ali pažljivo promatrane subjekte. Putin je odlučio ostaviti ventil za različita mišljenja sve dok oporba ostaje marginalna i ne predstavlja prijetnju vlasti. No, ona više nije ni marginalna, a sada i ima neki utjecaj na vlast. U Kremlju su shvatili da više nema smisla "igrati se demokracije". Rusija se vratila modelu vojno-političke države kakvog zagovara Surkov.
Kremlj je 2016. stvorio posebnu jedinicu od 340.000 ruskih gardista, čija je misija prvenstveno "zaštita javnog reda". Vlast demontira ono što je ostalo od ekonomije i novac transferira u ulaganja u brzorastući vojno-industrijski kompleks. Nedavna masovna uhićenja i brutalno postupanje prema prosvjednicima i oporbenjacija znak su da je Putin spreman koristiti silu kako bi ostao na vlasti. Ulog je velik; raspad njegova sustava; samo je pitanje koliko je daleko on spreman ići?
