Svakog ponedjeljka navečer u sjevernom talijanskom gradu koji je vjerojatno imao najveću stopu smrtnosti od koronavirusa u cijeloj Europi – gradu Nembro u provinciji Bergamo - psihologinja specijalizirana za posttraumatski stres vodi grupne terapije u lokalnoj crkvi, piše The New York Times. Liječila je preživjele iz rata, a sada napominje kako se dinamika terapija ne razlikuje previše od ratne.
Virus je prvo „eksplodirao“ u Bergamu, a potom je uslijedio šok. Pokrajina koja je Zapadu prva dala pregled užasa koji dolaze – stariji u potrazi za kisikom, vrveće bolnice i konvoji lijesova koji su se kotrljali karantenskim ulicama - sada služi kao uznemirujuća razglednica posttraumatičnih posljedica.
Kolektivno suočavanje s posljedicama
U malim gradovima u kojima se mnogi poznaju, postoji strah zbog drugih ljudi, ali i krivnja preživjelih, bijes, razmišljanje o sudbonosnim odlukama i noćne more o neostvarenim željama umirućih. Prožima se tjeskoba da će se, s porastom virusa, ogromna žrtva Bergama ubrzo povući u povijest, da će njegovi gradovi biti zaboravljeni na bojnim poljima od velikog prvog vala, da će njegovi mrtvi postati tek urezana imena na zahrđaloj ploči.
A najviše od svega postoji kolektivno suočavanje s razumijevanjem kako se sve promijenilo; kako je virus promijenio ljude - ne samo njihova antitijela, već i njih same. Monia Cagnoni (41) zbog virusa je ostala bez majke, te je za NYT rekla kako ju je to iskustvo (Iskustvo pandemije uopće) još više zatvorilo i većinu vremena želi biti sama, dok njena sestra Cinzia (44) ima veću potrebu za društvom i ljudima nego ikad. Iskustva se razlikuju, te je očito kako je pandemija različito utjecala na pojedince.
Kao i ostatak svijeta, Bergamo se trenutno suočava s drugim valom virusa. Zbog svoje „žrtve“ u prvom valu, pripremljen je bolje od većine, jer je raširena stopa zaraze prvog vala mnogima pružila mjeru imuniteta, kažu liječnici. A njegovo medicinsko osoblje prima pacijente izvan pokrajine kako bi ublažilo opterećenje pretrpanih bolnica u blizini. No, iako im zaraza još uvijek prijeti izvana, rane prvog vala grizu ih iznutra.
Suočeni s brojnim borbama
„Klanje bez kraja“ – tako je Alberto Cagliani (67) nazvao stanje uzrokovano pandemijom. Prevozio je tijela za pogrebno poduzeće, a i sam je podlegnuo posljedicama koronavirusa i preminuo u ožujku. Njegova posljednja želja bila je da bude pokopan u uniformi alpskog vojnika, a njegova je kćer to nastojala ispoštovati, šaljući zelenu jaknu i hlače na sprovod, no s obzirom da je strah od zaraze onemogućio odijevanje tijela pokopan je – u vreći.
Druge proganja užasan izbor na koji ih je virus natjerao – da biraju hoće li spremnik s kisikom dati majci ili ocu.
Također, virus je testirao i vjeru nekih ljudi – dok su je jedni gubili, drugi su je ojačavali. Tijekom ljeta, Raffaella Mezzetti (48), volonterka katoličke dobrotvorne organizacije Caritas, rekla je da je crkva postala „melem za traumatizirane“.
Bergamu je u krizi pomagala i vojska
S druge strane, liječnici u bolnici Pesenti Fenaroli, koja je služila kao kritični inkubator zaraze, primijetili su pad pacijenata zbog problema s zlouporabom droga. Također, zabilježen je porast anksioznosti i depresije.
Medicinska kriza odgodila je Giovannija Cagnonija da provjeri bolove u trbuhu. Kad su ga liječnici pravilno pregledali, otkrili su da ima rijedak rak, liposarkom, koncentriran oko bubrega. Kad je dobio datum operacije, u kolovozu, rak je metastazirao i nije se moglo više ništa učiniti. Također, u ožujku mu je preminula supruga od zaraze koronavirusom. Sam je nazvao bolnicu u kojoj se nalazila njegova supruga i saznao da je prethodne noći preminula, a da su ga zaboravili nazvati iz bolnice.
Toliko je obitelji izgubilo rodbinu da su, kada je Bergamo u ljeto izašao iz višemjesečne karantene, mnogi ljudi otkrili da su njihovi prijatelji i susjedi „nestali“. Ali usprkos svemu, postojala je i opipljiva želja da se krene dalje.
'Mi smo Bergamo'
Dok je strah vrebao u zraku poput otrovnih kapljica, ljudi u glavnom gradu Bergamu nesvjesno su se odvažili. U srpnju je na trgu Piazza Pontida, gdje su natpisi "Mi smo Bergamo" prkosno visjeli na zgradama, Roberta Pedretti (52) izašla na aperitiv s drugim medicinskim sestrama s kojima se zbližila tijekom „rovovskog rata u krizi“.
Ogledala se oko ljudi koji su punili barove i restorane. "Bergamo se pokušava vratiti, ali pun je straha", rekla je tada. “Vidjelo je previše leševa. Ne može biti kao prije".
U jesen su slučajevi ponovno eksplodirali, a u studenom je policijski sat ugušio ponovno ugušio Bergamov društveni život. Uspinjača i zavojito stubište koje su vodile do srednjovjekovnog grada na brdu napušteni su, restorani zatvoreni. Automobili policijskih patrola bacali su plavo svjetlo sirene na kamene zidove dok su nadzirali okupljanja na ulicama.
Natpisi "Mi smo Bergamo" postali su oštećeni vremenom, rastrgani.
Situaciju s koronavirusom u Hrvatskoj i svijetu iz minute u minutu možete pratiti OVDJE.
