Beograđanin Dejan Velimirović (35) ispričao je za Blic svoje iskustvo teške borbe protiv koronavirusa. "Zarazio sam se 29. veljače, a prve simptome sam razvio 5. ožujka. Pet dana sam imao visoku temperaturu, a nakon toga i suh kašalj. Dva puta sam za to vrijeme bio u domu zdravlja odakle su me vratili uz dijagnozu 'najverojatnije gripa'. Dana 10. ožujka primam telefonski poziv kojim sam obaviješten da je osoba s kojom sam 29. veljače bio u kontaktu pozitivna na koronavirus."
Velimirović se već tjednima liječi od koronavirusa, a odlučio je podijeliti svoje teško iskustvo kako bi apelirao na sve da se više paze i ozbiljnije shvate situaciju. Tvrdi da nema kroničnih bolesti, a dok je čekao rezultate testa na koronavirus premješten je u izolaciju. U međuvremenu mu se stanje pogoršalo, tako da su ga morali staviti na kisik.
Terapija lijekom za HIV
Otkako se razbolio uopće nije imao apetit i često je povraćao. "Doktor je odlučio da i prije rezultata, na osnovi moje kliničke slike, započne terapiju lijekom za HIV, jer je tada bilo poznato da daje rezultate. Morao sam potpisati suglasnost jer je terapija eksperimentalna. Dočekao sam i rezultat koji sam i očekivao, to je da sam pozitivan na koronavirus.
Mirno sam prihvatio tu vijest misleći da nije ništa strašno i da će terapija riješiti problem. Prebačen sam na drugi odjel izolacije gdje je bilo puno ugodnije jer su sobe bile u formi apartmana sa svojim toaletom. Počeo sam jako često povraćati i počeo sam iskašljavati krv. Jako sam se zabrinuo", opisao je Velimirović.
Tjedan dana u komi
Nakon toga prebačen je na intenzivnu njegu gdje mu je bilo zabranjeno korištenje telefona. "Nisam mogao zaspati, iz sna sam se odmah budio jer sam imao osjećaj da ne dišem. Bilo je strašno, jako mi se spavalo, a nisam smio spavati, dok mi nisu dali bromazepam. Tada je sve bilo u redu, ipak je sve bilo u glavi. Sljedeće čega se sjećam su neke stvari kroz maglu, sjećam se da su dovodili još ljudi, a zatim se budim s nečim u grlu. To je bio tubus s pomoću kojeg je respirator ubacivao kisik u moja pluća koja više nisu mogla samostalno disati. Rekli su mi da sam bio tjedan dana u komi", kaže Dejan za Blic.
"Saturacija (zasićenost krvi kisikom) u trenutku intubacije mi je pala na 75, a kod zdravog čovjeka je u rasponu od 95 do 100. Kada su me probudili i kada sam postao svjestan što se dogodilo i da sam mogao umrijeti, cijeli život mi je proletio pred očima, sve loše navike, odluke, sve sam to u trenutku poželio promijeniti. Bilo mi je jako teško podnijeti tubus u svjesnom stanju i pišući poruke sestrama prstom po plahti ili na papiru sam ih molio da mi to izvade. Naravno da su doktori htjeli pričekati da vide kakvo mi je stanje, tako da su moje molbe bile uzaludne. Na moju veliku radost, tubus mi nije još dugo bio u grlu, ali neugodan osjećaj još uvijek nije nestao. Disao sam, normalno, saturacija normalna. I dalje uz pomoć kisika, ali mogao sam disati", kaže.
No tu nije bilo kraj borbi, budući da je novi nalaz pluća pokazalo da je situacija nepromijenjena. Liječnik je procijenio da će morati još minimalno četiri tjedna ostati na intenzivnoj. "Tada sam tamo bio oko dva tjedna. Šok", rekao je i dodao da mu se u narednim danima stanje polako popravljalo te da je zaplakao kada je čuo da je dobro i da uskoro može na odjel izolacije.
Psihološka borba
"Međutim, prolazili su dani u iščekivanju. Dani su postali tjedni. A onda moja psiha više nije mogla podnijeti konstantan zvuk monitora, svjetlo, smrt oko mene, scene intubacije, aspiracije... bio sam izboden najmanje 150 puta jer moje vene nisu mogle izdržati dulje od nekoliko infuzija, a primao sam ih po šest dnevno. Slomio sam se, počeo sam imati paranoje da ponovo ne mogu disati kada zaspim iako mi je fizičko stanje bilo odlično, um je bio slomljen. Plakao sam. Ponovo bromazepami. Spavao sam nekoliko noći kao beba.
Bilo je doktora koji nisu htjeli prepisati i tih noći sam se namučio. Kako bi se nečiji alarm na monitoru oglasio, tako bih se budio. Oglašavao se i moj, ne zato što nešto nije bilo u redu, nego su mi se često otkačile elektrode za puls. To me je dodatno traumatiziralo. Na kraju su odustali od vraćanja jer svaki put kada se oglasi moj alarm, doktori i sestre su odmah dolazili provjeriti što nije u redu. Pazili su me, ja sam im bio nada i svijetla točka da nešto rade kako treba, a plivaju u nepoznatom. Nisu me htjeli pustiti sve dok nisu bili sigurni da sam se potpuno oporavio", kaže on.
Kaže da je sve do kraja liječenja bio na kisiku, no dobivao je sve manje doze, tako da je pri kraju imao osjećaj da lakše diše bez maske. "Nema veze, nosio sam masku. I najzad, dočekao sam i taj dan da čujem 'odlaziš nam danas'. Kroz nekoliko sati sam uz pljesak ispraćen s intenzivne njege i prebačen na drugi odjel gdje konačno imam mir, tišinu i mrak. Gdje konačno mogu komunicirati s dragim osobama. Drhtao sam od sreće dok sam zvao svoju ljubav. Ušao sam u peti tjedan boravka u bolnici. Jučer mi je uzet prvi kontrolni bris i sada čekam rezultate i nadam se negativnom nalazu. Uskoro ću kući i ništa više u mom životu neće biti isto", istaknuo je Dejan za Blic.
Situaciju s koronavirusom u Hrvatkoj i svijetu iz minute u minutu možete pratiti OVDJE.
