U tekstu 'Pet razloga zašto se Europa raspada' novinar El Paisa pobrojao je razloge zbog kojih se europski projekt urušava pred našim očima. Kaže, rijetko je kad u prošlosti europski projekt bio toliko preispitivan, a europske sramote toliko izložene pogledu javnosti. Po njemu, postoje četiri kategorije po kojima se Europa cijepa: njene vrijednosti, euro, vanjska politika i rukovodstvo. Ako ne dođe do radikalne promjene, proces integracije mogao bi se urušiti, što bi dovelo u pitanje budućnost Europe kao ekonomski i politički relevantnog činitelja.
1. Projekt bez goriva Da bismo shvatili opasnost koja prijeti projektu europskih integracija, treba samo pogledati deset godina unatrag. Kontrast s današnjom situacijom je očigledan. Nakon uvođenja eura, prvog siječnja 1999. godine, EU je odobrila Lisabonsku strategiju, koja je obećavala da će od Unije napraviti najdinamičniju, najkonkurentniju i najodrživiju ekonomiju na svijetu... Desetljeće kasnije, umjesto uspješne i otvorene Europe koju smo jedni drugima obećali, dobili smo Europu koja je, usprkos proširenju, sužena. Usprkos euru, Europa je postala egoistična i nesolidarna, i prestala je vjerovati u svoje vrijednosti i prakticirati ih, zatvarajući se u strahu od vanjskog svijeta i brigama o gubitku identiteta.
Mnogi žale zbog proširenja i ne žele ni čuti za nastavak tog procesa; nisu zainteresirani za ispunjavanje svojih obećanja o članstvu Turske, nisu sposobni čak ni za razmatranje priključenja balkanskih zemalja. Preko dvadeset godina, koliko je prošlo od pada Berlinskog zida, bilo je sasvim dovoljno da se Europa zaokruži, i iznutra i izvana.
2. Kriza vrijednosti i politička kratkovidost Od izbora do izbora ksenofobične sile postižu sve veći uspjeh u novim zemljama (Švedska, Finska, Velika Britanija i Mađarska) i konsolidiraju se u državama gdje su već bile prisutne (Italija, Francuska, Nizozemska, Danska). Poput raka, zahvaćaju politički diskurs i program u svim državama, pooštravajući graničnu kontrolu, namećući ograničenja imigracije, otežavajući ujedinjenje obitelji i sprečavajući pristup socijalnim, zdravstvenim i obrazovnim službama.
Budući da su ograničeni i glupi, rasisti i ksenofobi mnogima djeluju neozbiljno. No, njihova sposobnost da utječu na tradicionalne političke stranke je velika, i sve više raste. Da bi to spriječile, ostale države bi se trebale pozvati na sporazume i sankcionirati ksenofobne i autoritarne režime, isto onako kako žele sankcionirati države koje se ne drže propisa o budžetskom deficitu. Ali, nažalost, mlaki odgovori europskih institucija i vlada na protjerivanje rumunjskih Roma iz Francuske, novinarske slobode u Mađarskoj ili maltretiranje imigranata u Italiji, govore nam da od njih ne možemo mnogo očekivati kada je u pitanju zauzimanje čvrstog stava prema drugim vladama.
3. Kraj solidarnosti Kažu da je za to odgovorna ekonomska kriza, ali to nije sasvim točno. Uzrok problema treba tražiti drugdje: u nepomirljivim tumačenjima toga kako smo ušli u europsku krizu i kako da iz nje izađemo. Za neke, prvenstveno Nijemce, kriza je posljedica fiskalne neodgovornosti nekih članica. Rješenje je, kako iz toga slijedi, da te države naprosto prilagode postojećim mjerama štednje, koje su sada pojačane. To rješenje se predlaže uz moralizatorsko popovanje, kao da deficit ili suficit neke države oslikava moralnu superiornost ili inferiornost čitave grupe ljudi.
Mnogi priželjkuju Europu na dvije trake, podijeljenu ne prema zaslugama, nego prema kulturnim i vjerskim stereotipima: u prvoj kategoriji bili bi čestiti štedljivci protestantske vjeroispovijesti; u drugoj, rasipni katolici kojima se ne može vjerovati i koji se moraju držati na oku, ili koje treba, ako već tako mora biti, izbaciti na ulicu.
Ako se ovako nastavi, EU će za mnoge Europljane postati ono što je MMF bio u azijskim i latinoameričkim državama osamdesetih i devedesetih: oruđe za nametanje ekonomske ideologije bez ikakvog legitimiteta, ali koja se sluša jer nema alternative.
4. Odsutni iz svijeta Više od godinu dana nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma, koji nam je obećavao novu i efikasniju vanjsku politiku, paraliza europske vanjske politike je potpuna. Odgovor na arapsku revoluciju bio je, nesumnjivo, kap koja je prelila čašu. Europa je desetljećima, štiteći svoje interese oko imigracije, energetike i sigurnosti, podržavala opstanak na vlasti autoritarnih i korumpiranih režima, najčešće okrećući glavu od promoviranja demokratskih vrijednosti i poštovanja ljudskih prava. Ali, kada su ljudi iz te regije, bez pomoći iz inozemstva, konačno preuzeli sudbinu u svoje ruke, odgovor Europe bio je spor, plašljiv i lijen. Činilo se da su europski lideri mnogo više zainteresirani za zaštitu svojih ekonomskih interesa i kontrolu imigracije, nego za podršku demokratskim promjenama.
Da se Arapsko proljeće završilo brzo i sretno, europski nedostaci ostali bi neprimijećeni. Ali, ukoliko je pred nama, kao što se čini da jest, trnovit put k demokraciji, popločan djelomičnim pobjedama i porazima, s mnogo nestabilnosti i nesigurnosti – Europa će se podijeliti, bit će nesposobna za bilo kakvu vrstu vanjskog utjecaja, i postat će irelevantna u svijetu.
5. Pobuna elita Godinama je europski projekt napredovao oslanjajući se na prešutni sporazum građana i elita oko koristi od procesa integracije. Ovaj konsenzus je sada podijeljen na dva dijela. S jedne strane, građani su povukli bianco podršku europskim institucijama, zaduženim da njima upravljaju 'za narod, ali bez naroda'. S vremenom je proces integracije dirnuo u najosjetljivije točke nacionalnog identiteta, naročito po pitanju socijalne države i socijalne politike. Ali, pored pobune masa, još više iznenađuje pojava svojevrsne 'pobune elita'.
Možda je Njemačka najočigledniji primjer ovog procesa. Prema nekim istraživanjima, 63% Nijemaca prestalo je vjerovati u Europu, a 53% više ne vidi budućnost Njemačke u okviru tog bloka. Za elitu, stvari nisu bitno drugačije: južni dio Europe smatra se kočnicom rasta. Zbog težine i značaja Njemačke, svaka promjena u toj zemlji snažno će se odraziti na europsku izgradnju. A budući da je nedostatak povjerenja u EU nova ključna karakteristika Njemačke, ona emitira nepovjerenje umjesto povjerenja, što je činila u prošlosti.
* Skraćeni tekst prenesen s portala Peščanik.net
Vezani članci:
arti-201105100688006 arti-201103030069006 arti-201105210106006 arti-201101010213006 arti-201105130353006
