„Mi smo umorni od traženja i obećanja a ništa se ne zna. Prošlo je 26 godina. Zločinac je kažnjen ali tijela i ostaci još nisu pronađeni. Radi li za 26 godina itko išta?”, pita Slavica Bašić, koja je samo jedna od nekoliko stotina ljudi, koji traže tijela članova svojih obitelji, koji su ubijeni ili tijekom akcije „Oluja" ili neposredno nakon nje.
Proces traženja je sve sporiji, upozoravaju iz udruženja koja okupljaju članove obitelji koji i 26 godina kasnije, tragaju za tijelima, piše DW. Nema tijela, nema zločina, njihovo je viđenje na koji način se vlast u Hrvatskoj suočava s ovom tragedijom.
Nema tijela, nema zločina
„Nema optuženih za počinjene zločine nad srpskim narodom. A ako su i izrečene neke presude, za nekolicinu izvršenih zločina, kazne nisu adekvatne. Oko 700 osoba još se vode kao nestali, samo iz Oluje. U Hrvatskoj se na institutima za sudsku medicinu, nalaze posmrtni ostaci još 896 tijela, za koje se godinama ne vrši identifikacija“, kaže Dragana Đukić, iz Udruženja porodica „Suza", strahujući da se ne nazire kraj politizaciji cijelog procesa, jer je jasno zašto nema volje da se ovo riješi.
„Naime, kada nema tijela, nema ni zločina“, kaže Đukić.
Četvrt stoljeća traje borba članova porodica žrtava srpskog egzodusa iz Hrvatske ali i istine za ubijenim civilima tijekom akcije hrvatske vojske, u kojoj je sa svojih ognjišta, prema podacima Koordinacije srpskih udruženja, napustilo 220 tisuća Srba, spaljeno preko 20 tisuća domova i ubijeno 1800 lica srpske nacionalnosti, od kojih je 1200 civila.
Podaci Hrvatske su značajno drugačiji. Prema navodima Hrvatskog Helsinškog odbora za ljudska prava, do kraja 1995, oko 400 Srba ubijeno je u svojim kućama. Prema podacima međunarodnih organizacija, taj broj je još manji i govori o 80 ubijenih civila, koji su se kretali u kolonama vozila.
Središnje obilježavanje progona i ubijanja Srba iz Hrvatske, održano je i ove godine u zemunskom naselju Busije, odakle su na 26. godišnjicu poslane poruke da se izvinjenjem neće gaziti po mrtvima, samo zato što su Srbi.
Kakva pobjeda se slavi u Hrvatskoj?
„Hrvatska sada slavi dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Pobjede nad kim? Nad dobrim i skromnim ljudima, građanima Knina, Vrgin Mosta, Dvora, Kostajnice, nad čestitim domaćinima, zemljoradnicima u selima Like, Dalmacije, Banije ,Korduna“, rekao je Vučić, upozoravajući da Srbi nikada neće zaboraviti kolone izbjeglica.
„Nikada nećemo zaboraviti nepregledne kolone traktora koje voze dječaci jedva izbjegli metku, bombi ili kami. Ikone našeg sjećanja i vječni temelji identiteta, su majke koje privijaju svoje bebe u strahu da progonitelji od nekud ne iskrsnu i završe svoj davno planirani krvavi posao“, rekao je Vučić.
Obilježavanju Dana sjećanja nazočili su i predstavnici političkog rukovodstva Republike Srpske. Srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik, rekao je da se na ovaj dan pamti stradanje srpskog naroda biblijskih razmjera, izjavivši da Hrvatska i danas opstruira povratak i ostvarivanje imovinskih prava onih koji se žele vratiti.
„Okupljeni smo ovdje da pamtimo, a ne samo da se sjećamo. Ako se sjećamo to mi nekako liči na ponekad, a ako pamtimo onda to postane vlasništvo ovog naroda, naših država. Da pamtimo stradanje biblijskih razmjera, još jedno u nizu koje se desilo Srbima na tim prostorima. Stradanja koje se može i treba smatrati konačnim rješenjem srpskog pitanja u hrvatskim državama i poznatoj ideologiji ustaške Nezavisne Države Hrvatske, države hrvatskog naroda koja je promovirala da jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu trećinu raseliti, a jednu trećinu pokrstiti“, rekao je Dodik.
Riječi pomirenja sa središnjeg obilježavanja Dana sjećanja uputio je poglavar Srpske pravoslavne crkve, partijarh Porfirije. „Pamtimo postradale bližnje ali ne zlopamtimo. Osveta i mržnja umrtvljuju onoga koji je opsjednut njima. Stoga, uputimo barem jednu misao Gospodu, da u svoja njedra prihvati i zagrli druge nevine, u tragičnom ratu postradale , bez obzira kojoj vjeri i narodu pripadaju“, rekao je patrijarh Porfirije.
Zločini se ne dovode u pitanje, ali...
U Hrvatskoj je za ratne zločine počinjene u hrvatskoj akciji „Oluja“, do sada osuđena samo jedna osoba, u slučaju Prukljan i Mandići.
Haški tribunal je u prvostupanjskoj presudi 2011, osudio Antu Gotovinu, generala Hrvatske vojske, na 24 godine zatvora i Mladena Markača, prvog čovjeka Specijalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske, na 18 godina zatvora.
Tribunal je tada zaključio da su Gotovina i Markač, s drugim hrvatskim dužnosnicima, među kojima je bio i tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji je zajednički cilj bio trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz područja tzv- Krajine silom, širenjem straha ili prijetnjama nasiljem, progonima, prisilnim preseljenjem i deportacijom, oduzimanjem i uništavanjem imovine ili na druge načine.
Međutim, Žalbeno vijeće tribunala je godinu dana kasnije, oslobodilo Gotovinu i Markača od kaznene odgovornosti, iako je naglašeno da su tijekom „Oluje“ počinjeni brojni zločini nad srpskim civilima, te da se to ne dovodi u pitanje.
