Cipar ovog mjeseca obilježava pola stoljeća podjele otoka, a neriješeni sukob između ciparskih Grka i Turaka i dalje je uočljiv u krajoliku po UN-ovoj tampon zoni koja ga dijeli na dva dijela.
Ispražnjena sela, nadzorni tornjevi i ulice blokirane naftnim bačvama ispunjenima betonom svakodnevno podsjećaju na kratke, ali seizmičke događaje iz 1974. koji su raskolili zemlju.
Razmišljajući o pet desetljeća od podjele, mnogi Ciprani ne vide mnogo razloga za optimizam pošto su doživjeli mnogobrojne krugove neuspjelih pregovora o ujedinjenju, zadnji 2017.
Demetris Toumazis trebao je 20. srpnja 1974. završiti vojni rok u Nacionalnoj gardi ciparskih Grka. Umjesto toga, morao se boriti protiv turske invazije.
Odveli su ga u Tursku kao zarobljenika i vratio se tri mjeseca poslije u podijeljenu domovinu.
"Nitko nije očekivao da će stvari ispasti kako su ispale, a sada je prošlo 50 godina i još nema rješenja, nema nade", rekao je Toumazis.
Ciparski Grk George Fialas, veteran iz tog sukoba, rekao je za AFP da je ujedinjenje "izgubljen slučaj".
"Ne vjerujem da ćemo se ponovno ujediniti", rekao je.
Fialas je tog ljeta također služio vojni rok. Kao i Toumazis, bio je raspoređen u blizini svoje obiteljske kuće u Varosiji, predgrađu priobalnog grada Famaguste, tada luksuznog resorta.
Opisao je kaotične scene tijekom invazije, manjak informacija i smrtonosne zračne napade, a o obitelji udaljenoj samo nekoliko kilometara tada nije znao ništa.
"Nisam znao kamo su otišli, a oni nisu znali gdje sam bio ja... Nije bilo komunikacija", rekao je. Vidjet će ih tek za nekoliko mjeseci.
Nasilje
Invazija je bila kulminacija konfliktnog razdoblja u povijesti otoka.
Cipar, britanska kolonija od 1878., postao je neovisan 1960., ali tek nakon krvave četverogodišnje pobune ciparskih Grka koji su tražili ujedinjenje s Grčkom.
Umjesto toga, Britanija, Grčka, Turska i ciparski čelnici dogovorili su se da otok postane neovisan s pažljivo izbalansiranim ustavom.
Time je zajamčeno da ciparski Turci, koji su činili oko 18 posto stanovništva, imaju predstavnike u vlasti i zabranjeno je ujedinjenje s Grčkom ili Turskom i podjela zemlje.
Taj sustav urušio se u nasilju koje je potkraj 1963. izbilo između dviju zajednica i zbog kojeg su se ciparski Turci povukli u svoje enklave. Neugodan status quo trajao je deset godina, dok vojna hunta u Ateni 15. srpnja 1974. nije izvela državni udar nastojeći ujediniti otok s Grčkom.
Turska je odgovorila iskrcavši vojnike na sjevernoj obali Cipra.
Tijekom invazije Toumazis i njegova postrojba bili su zarobljeni u okolici Nikozije kada su turski tenkovi probili linije Nacionalne garde i opkolili ih.
"Raspala se cijela linija", rekao je. "Mi smo bili iza tvornica – nismo znali što se događa pa smo ondje zapeli."
Naposljetku je odveden u Tursku, a na Cipar se vratio u listopadu. Većina njegove obitelji do tada je pobjegla u inozemstvo.
Promjene
Godine 1983., sjever otoka jednostrano je proglasio neovisnost kao Turska Republika Sjeverni Cipar, koju priznaje samo Ankara i ondje drži tisuće vojnika.
UN, čije mirovne snage patroliraju tampon zonom između dva dijela otoka, nastoji ponovno pokrenuti pregovore, no Stefan Talmon, stručnjak za Cipar sa Sveučilišta u Bonnu sumnja da će se dogoditi proboj.
"Bilo kakvo rješenje značilo bi da svaka strana mora pristati na kompromis i da se mora odreći ovlasti da jedina donosi odluke za svoju zajednicu. A mislim da ni jedna strana za to nije zainteresirana", rekao je.
Ove je godine imenovan novi UN-ov izaslanik u nadi da će oživjeti pregovore, ali desetljeća neuspjeha slaba su osnova za optimizam.
"Sada imamo barem dvije ili tri generacije koje nikada nisu doživjele ujedinjeni Cipar", rekao je Talmon.
Huseyin Silman, 40-godišnjak iz Nikozije koji radi za Centar za globalne politike ciparskih Turaka, rekao je da mu mlada generacija, koja je odrasla nakon otvaranja graničnih prijelaza između sjevera i juga 2003., budi nadu u budućnost.
"Kada sam bio u školi, udžbenici iz povijesti bili su prilično jednostrani. Učili su nas da su za sve krivi ciparski Grci, da je Turska došla i spasila nas, a ciparski Grci bili su naši neprijatelji i ubijali su nas", rekao je.
Mlađi Ciprani, međutim, odrasli su u dobu u kojem je za prelazak između dviju strana potrebno samo pokazati osobnu iskaznicu.
"Osnivaju sve više organizacija mladih u kojima zajedno sudjeluju ciparski Grci i ciparski Turci", rekao je Silman.
"Cipar je premalen da bi bio podijeljen."
Unatoč postojanju prijelaza, dvije zajednice i dalje žive razdvojeno. Invazija je pretvorila Cipar u otok raseljenih. Više od trećine Ciprana 1974. bilo je protjerano ili su morali pobjeći iz svojih domova.
Maraş na turskom ili Varosia na grčkom - grad koji su Fialas i Toumazis poznavali - sada je grad duhova i simbol raseljenosti i desetljeća neuspjele diplomacije.
Toumazis je otišao s Cipra na studij u inozemstvo i nikada se nije vratio. Ne planira obilježiti 50. godišnjicu podjele otoka.
"Ne razumijem zašto bismo trebali slaviti", rekao je.
POGLEDAJTE VIDEO: Hrvatica u Ateni objasnila zašto je Grčka drugačija od Hrvatske: 'Pogledajte otoke'
