Novinar je obišao pritom jednu katoličku crkvu, tri pravoslavne i jednu džamiju...
U katoličkoj crkvi na Zvezdari naišao je na ženu ispred ispovjedaonice.
"'Izvinite', rekao sam usnama odrvenjelim od srama – bilo mi je prvi put u životu da molim za hranu. Izgovorio sam da sam gladan.
Nije bila začuđena i nije očekivala dodatno objašnjenje. Izvela me u dvorište i pokazala vrata na kojima me mlada žena opasana pregačom domaćice saslušala s osmijehom razumijevanja i rekla da mora pitati župnika.
Ostao sam pred vratima čekati, a kada se opet pojavila, držala je najlonsku vrećicu.
'Sretan vam Badnji dan', rekla je s osmijehom, a ja sam zahvalio i pometen krenuo.
'A jel' i vama danas Badnji dan?'
Bilo mi je žao što ću je možda razočarati. Priznao sam da nije.
'Svejedno, sretan za ubuduće....' rekla je vedro i ja sam otišao.
Tek iza ugla razmotao sam vrećicu: pola kruha, konzerva sardina i kuhano jaje.
Pomislio sam: 'Bože, Bože ako te ima, nađi vremena i izlij svoj blagoslov na ovu ženu'", piše Petrović.
Zatim je otišao u Crkvu svetog velikomučenika Dimitrija. Tamo je ugledao jednu ženu, koja mu je na pitanje ima li hrane odgovorila: "Nemamo mi hranu. Ovo je crkva."
"A da pitam svećenika?", pitao ju je.
"Nema nikoga. Svi su otišli", odgovara.
Zatim je otišao...
"U Crkvu Svete Petke na Čukaričkoj padini. Fasada od bijelog mramora pozlata na ikonostasu... da skratim, ostao sam gladan. Sve je bilo kao i sat ranije, samo je žena u trgovini sa svijećama bila manje neljubazna, a svećenika zaista nije bilo... Da sam bio gladan, od toga mi ništa ne bi bilo bolje", piše Petrović.
"Uz Bajrakli džamiju, jedinu u Beogradu, sagrađenu u 16. stoljeću, tijekom posljednjih 12 mjeseci nikla je zgrada namijenjena obrazovnim institucijama Islamske zajednice Srbije i ostalim pratećim službama.
(...)
U zgradi vođen glasovima koji su odzvanjali u holu obloženom uglačanim kamenom bojažljivo sam pokucao na vrata jednog ureda.
Tri muškarca pričekala su da mi četvrti sporo, kao da sam malouman, objasni da oni ne drže hranu i da mi ne može pomoći, pa su nastavili razgovor i smijeh prije nego što sam zatvorio vrata za sobom...", nastavlja autor članka.
"Posao prosjaka brzo se uči. U Crkvu Svetog Aleksandra Nevskog, na Dorćolu, ušao sam rutinski: od koga da se sramim, govorio sam sebi, tu sam bio ljubazno saslušan i jedan mi je mladić s bradom objasnio da tu u blizini, u dobrotvornoj kuhinji SPC, svakako mogu dobiti obrok...
Ni njega Bože, ako čitaš Blic, ne zaboravi. Ni onog tajnika u kuhinji koji me, iako sam zakasnio, nije htio vratiti praznih ruku, nego me nagovarao da ponesem grah, a da mu posudu vratim sutra, kad opet dođem!
Nagradi ih nekako, a s ovima drugima radi što hoćeš. Carstvo je volja tvoja i na zemlji kao i na nebu. Ja ti samo pišem što rade kad misle da ih ne gledaš", završava svoj tekst Momčilo Petrović za Blic i citira riječi Svetog Luke:
"'A on uze onih pet hljebova i obje ribe, i pogledavši na nebo blagoslovi ih i prelomi, i davaše mučenicima da postave narodu. I jedoše i nasitiše se svi, i nakupiše komada što im preteče dvanaest kotarica', ali to je bilo davno. Crkve su sada veće i ljepše."
Preneseni tekst možete pročitati OVDJE.
