Bračni par koji vodi biznis čišćenja dimnjaka u Waynesboru u Virginiji, volontirao je pri gledanju egzekucija. Theresin suprug, 63-godišnji Larry na prvo je smaknuće išao sam.
'Bio je iznimno znatiželjan. Ja sam ga vozila, kad sam ga ostavljala imala sam puno pitanja, a kada je sve završilo samo mi je kratko rekao: 'Ovo moraš vidjeti', ispričala je Theresa za BBC.
Ubrzo nakon toga odlučila je kako će i sama svjedočiti smaknućima. Prvi zajednički volonterski projekt svjedočenja smaknuću par je odradio 1998. godine. Bilo je to smaknuće Douglasa Buchanana Juniora koji je na smrtnu kaznu bio osuđen zbog ubojstva oca, majke i dvojice polubraće.
Zakonom propisani
Svjedoci poput Therese i Larryja Clarkea zakonska su norma u državama u kojima je dozvoljena smrtna kazna. Prema zakonu, smaknuću osuđenika na smrt potrebni su svjedoci koji nisu povezani sa slučajem.
Volonteri su neka vrsta 'svjedoka koji prisustvuju egzekucijama u ime javnosti', rekao je Robert Dunham, voditelj odjela za smaknuća Centra za smrtnu kaznu u Virginiji.
Na noć izvršenja, Theresu, Larrya i ostale volontere pokupio je zatvorski autobus te ih potom odveo u Greensville odgojnu ustanovu u Jarratt u Virginiji. Nakon što su neko vrijeme proveli u druženju s novinarima u kantini, dovedeni su u malu sobu.
Soba je bila jako osvijetljena te je imala velik prozor za gledanje u susjednu prostoriju. Kad su se zavjese koje su prekrivale prozor otvorile, vidjeli su praznu prostoriju u kojoj su se nalazila kolica. Zatim je ušao Buchanan.
Na pitanje ima li kakvih posljednjih riječi, Buchanan je kazao: 'Započnite s vožnjom. Spreman sam za polazak'.
Tijekom samog smaknuća svi očevici sjede mirno i gledaju prema prozoru. U sobi vlada potpuna tišina, ispričala je Theresa.
'Jako je čudan osjećaj kad te u oči gleda čovjek koji će za nekoliko sekundi biti mrtav', rekla je.
Nakon smaknuća u prostoriju ulazi doktor koji objavljuje vrijeme smrti, a zastor se zatvara. Volonteri primaju zahvalu što su sudjelovali te ih se odveze kući.
Sve veća potreba za volonterima
Postupak dobrovoljnog sudjelovanja u smaknućima nedavno se našao u središtu interesa medija kada je Wendy Kelley, direktorica Centra za smaknuća u Arkansasu uputila apel stanovništvu da se priključi volonterskom programu. Tada je trebalo biti smaknuto sedam osoba u 11 dana, no nikako se nije mogao skupiti dovoljan broj volontera koji bi svjedočili smaknućima.
Zakon propisuje kako je prilikom smaknuća potrebno najmanje šest svjedoka koji kasnije moraju potvrditi da je smaknuće obavljeno sukladno zakonu.
77- godišnji Frank Weiland, koji radi kao limar u tvornici u Lynchburgu u Virginiji, kaže da na smaknuća odlazi dobrovoljno svjedočiti u znak potpore obiteljima i radi pravedne provedbe zakona. Do sada je sudjelovao na četiri smaknuća.
Posljednji je put svjedočio 2006. godine, kada je Brandon Hedrick izabrao električnu stolicu, a na smrtonosnu injekciju.
'Ovaj tip je živio nedaleko od mene i znam neke ljude koji su ga poznavali. Rekli su mi da se bojao igli', rekao je Weiland kroz smijeh.
Gledao je kako se trese na električnoj stolici i kako mu upravitelj stavlja spužvu na glavu ne bi li struja brže putovala.
Neizbrisiv trag
Ono što ovi ljudi rade ostavlja neizbrisiv trag na njima samima.
'Jedne večeri, sjedila sam u automobilu, čekala na semaforu da se upali zeleno, pogledala sam u stranu i, kunem se, vidjela sam lice čovjeka koji je tog dana skončao svoj život'
'Razmišljala sam o svemu mnogo puta i shvatila da su oni koji su smaknuti na neki način privilegirani. Oni znaju da će umrijeti dok njihove žrtve to nisu mogle znati', rekla je Theresa.
