Na tankom smo ledu. Samo brza smanjenja upotrebe fosilnih goriva, povećana učinkovitost i duboka smanjenja emisija stakleničkih plinova u svim sektorima mogu pomoći da izbjegnemo najgore klimatske promjene, navodi Međuvladin panel Ujedinjenih naroda (UN) o klimatskim promjenama (IPCC) u svom novom izvješću.
Novo izvješće trebalo bi poslužiti kao "vodič za preživljavanje čovječanstva", prema šefu UN-a Antoniu Guterresu, koji je preporučio pristup "sve, svugdje, sve odjednom" klimatskim mjerama, javlja BBC. Uz mjere za smanjenje količine ugljika koji se emitira u atmosferu, ovaj će pristup vjerojatno morati uključiti još jednu radnju koju znanstvenici smatraju sve potrebnijom, iako frustrirajućom, a to je uklanjanje ugljičnog dioksida (CO2).
Uklanjanje ugljičnog dioksida (CDR) – koje se također naziva "negativne emisije" – sveobuhvatni je izraz za niz metoda kojima ljudi mogu izravno ukloniti CO2 iz atmosfere pomoću tehnologije ili utjecati na njegovo uklanjanje putem prirodnih sustava poput šuma i zarobiti ga tako da ne može pridonijeti efektu staklenika koji zagrijava planet.
Cijela ideja svodi se na aktivno preokretanje emisija koje su ljudi ispumpali u atmosferu, a tehnike uključuju sve, od izravnog hvatanja zraka ili bioenergije s hvatanjem i skladištenjem ugljika (CCS) do biougljena ili pojačanog trošenja stijena.
Ali, koje su opcije najbolje kako bi se značajno promijenila klima, a koje su previše lude da bi ikada zaživjela u praksi?
Ne opcija, već nužnost
Svijet već desetljećima ne uspijeva obuzdati porast emisije stakleničkih plinova. Ipak, jedan oblik uklanjanja CO2 mnogi znanstvenici sada vide kao bitan za ograničavanje opasnih klimatskih promjena.
Rob Bellamy, predavač klime i društva na Sveučilištu u Manchesteru, kaže da izvješće IPCC-a jasno pokazuje kako uklanjanje CO2 iz zraka "nije samo opcija – već nužnost". Ipak, upozorava da metode uklanjanja ugljika donose i značajne rizike za ljude i okoliš. Sektori u kojima se emisije CO2 teško smanjuju su poljoprivreda, zrakoplovstvo, brodarstvo i industrijski procesi, uglavnom zbog nedostatka tehnologije ili visokih troškova dekarbonizacije.
"Sada nam je potreban opsežan društveni razgovor o tome koje metode unaprijediti, kako ih potaknuti i naposljetku kako njima upravljati. Da ne bude zabune, moramo ukloniti ugljik; ali moramo to učiniti odgovorno."
Ipak, neke znanstvenike zabrinjava izvedivost uklanjanja CO2 u velikim razmjerima. Kažu, bilo bi pogrešno previše se oslanjati na to. Upozoravaju i da bi to vladama moglo poslužiti kao izgovor da izbjegnu duboka smanjenja emisija potrebnih za rješavanje klimatskih promjena.
Ništa bez uklanjanja CO2
"Izvješća IPCC-a pokazuju da možemo spriječiti nepopravljivu štetu za ljude i planet ako povećamo sada dostupna, dokazana rješenja: ako zamijenimo fosilna goriva obnovljivim izvorima, povećamo energetsku učinkovitost i smanjenjimo korištenja energije i resursa. To je najsigurniji put za ograničavanje globalnog zatopljenja na 1,5 stupanj", kaže Lili Fuhr, zamjenica direktora klimatskog i energetskog programa u Centru za međunarodno ekološko pravo (Ciel), neprofitnoj pravnoj tvrtki za okoliš sa sjedištem u Ženevi.
Ranije ove godine, izvješće koje su vodili istraživači sa Sveučilišta u Oxfordu dalo je prvu potpunu procjenu trenutnog stanja uklanjanja CO2 na globalnoj razini.
Istraživači su izračunali da je ta brojka oko dvije milijarde tona (GT) CO2 godišnje, što je jednako otprilike 5 posto od 36,6 GtCO2 ispuštenih u atmosferu korištenjem fosilnih goriva i cementa 2022. godine.
IPCC u svojim procjenama razmatra različite načine postizanja smanjenih emisija. Većina njih zahtijeva određenu razinu tehnika uklanjanja CO2, a gotovo svi scenariji koji su u skladu s ciljevima Pariškog sporazuma - da se ograniči zagrijavanje na 1,5 stupanj ili znatno ispod 2 stupnja - uključuju barem nešto uklanjanja CO2.
Svijet je trenutno na putu za porast od 2,4 stupnja do 2100. ako se u potpunosti provedu sva klimatska obećanja zemalja UN-a ili za 2,8 stupnjeva do 2100. ako se uzmu u obzir samo klimatske politike koje su već na snazi. Međutim, točna količina uklanjanja koja je potrebna da se postigne ova razina uvelike ovisi o tome koja su smanjenja emisija napravljena – zbog čega je teško odrediti točnu brojku. Scenariji koji pokazuju strma i brza smanjenja emisija zahtijevaju najmanju količinu uklanjanja CO2.
Neki od scenarija IPCC-a također dopuštaju "klimatsko prekoračenje" – razdoblje u kojem su globalni temperaturni ciljevi privremeno premašeni prije nego što se vrate na ciljanu vrijednost. Ovakvo snižavanje temperatura zahtijevalo bi neku vrstu uklanjanja CO2, kaže IPCC.
Koje su opcije?
Postoji veliki izbor različitih načina na koje potencijalno možemo ukloniti CO2 iz zraka međutim, nijedna nije dokazana u velikom broju.
Bioenergija s hvatanjem i skladištenjem ugljika najistaknutija je tehnološka metoda. Ovdje se drveće uzgaja za hvatanje CO2 prije nego što se spali u postrojenju za energiju. Emisije iz postrojenja se hvataju i trajno pohranjuju pod zemljom, što je praksa poznata kao hvatanje i skladištenje ugljika (CCS).
Još jedna tehnološka metoda o kojoj se često raspravlja za uklanjanje CO2 iz atmosfere je izravno hvatanje zraka (DAC). Tehnika koristi strojeve za izvlačenje CO2 izravno iz zraka, a ako se on trajno skladišti pod zemljom pomoću CCS-a, ukupne emisije su negativne. Velika većina ulaganja između 2020. i 2022. bila je usmjerena upravo na ovaj oblik uklanjanja CO2.
Korištenje biougljika za uklanjanje CO2 bi, u međuvremenu, uključivalo korištenje biomase poput drveća ili biljne tvari, koja je zarobila ugljik tijekom rasta, pirolizirana (zagrijana u odsutnosti kisika) kako bi se proizvela crna tvar nalik ugljenu koja se sastoji uglavnom od elementarnih ugljik. Biougljen se zatim može dodati u tlo, teoretski blokirajući ugljik.
Pojačano trošenje stijena također je predloženo kao način za uklanjanje CO2 iz atmosfere. To bi se sastojalo od širenja velikih količina fino samljevenih silikatnih stijena, kao što je bazalt, na kopno u nastojanju da se oponaša prirodno trošenje stijena, što bi na kraju dovelo do toga da CO2 bude zarobljen u oceanu kao bikarbonat ili zaključan na morskom dnu.
Konačno, alkalizacija oceana je još jedan predloženi proces koji bi uključivao dodavanje alkalnih materijala u ocean kao što su silikatne ili karbonatne stijene kako bi se povećala količina CO2 koju on uzima. Slično tome, gnojidba oceana bi uključivala stimuliranje rasta fitoplanktona u oceanu kako bi se poboljšala sekvestracija ugljika.
Drveće nas neće spasiti
Unatoč pohvalama, ove "nove" metode CO2 još su uvijek u povojima. Steve Smith, izvršni direktor Oxford Net Zero i CO2RE na Sveučilištu u Oxfordu i glavni autor procjene uklanjanja CO2, napominje da se čak i kombiniranjem svih gore navedenih metoda uklanja samo dva milijuna tona CO2 godišnje (Mt CO2/god), što je iznos jednak 0,005 posto globalnih emisija fosilnih goriva i cementa u 2022. Prema procjeni uklanjanja CO2, hvatanje ovim metodama treba porasti za četiri do šest redova veličine do sredine stoljeća kako bi se ispunili temperaturni ciljevi Pariškog sporazuma.
Ali postoje i drugi načini za hvatanje i skladištenje ugljika koji su već u daleko široj upotrebi. Zapravo, 99,9 posto od 2Gt antropogenog uklanjanja CO2 koje se odvija svake godine događa se putem načina na koji upravljamo zemljom – posebno gospodarenjem šumama i pošumljavanjem. Obnova drugih ekosustava koji pohranjuju mnogo ugljika, kao što su tresetišta i mangrovi, također su važni izvori.
Obnavljanje ovih ekosustava pruža i ogromne popratne koristi jer je ključno za povećanje otpornosti na utjecaje klimatskih promjena i rješavanje krize bioraznolikosti.
Ipak, postoje ograničenja u tome koliko ti prirodni sustavi mogu uhvatiti ugljika.
Znanstvenici su upozorili da ne smijemo previše vjerovati da će nas drveće spasiti, te da ono sigurno ne može samo preokrenuti klimatske promjene. Postoje i rizici da se obnova ovih ekosustava možda neće pokazati trajnom, posebno kako temperature rastu, pa bi CO2 koji su pohranili mogao završiti ispušten natrag u atmosferu.
Ključno desetljeće
Znanstvenici upozoravaju i da neke od novih tehnologija mogu dovesti do značajnih problema. Primjerice, alkalizaciju oceana i gnojidbu smatraju previše riskantnima za morski okoliš. S druge strane, veliko širenje bioenergije s CCS-om zahtijevalo bi da se goleme površine zemlje pretvore u bioenergetske usjeve, što bi zauzvrat moglo ugroziti prehrambene sustave i očuvanje ekosustava. Slična zabrinutost postoji zbog velike količine zemlje koja bi bila potrebna za proizvodnju biougljina (dugoročni učinci širokog korištenja biougljina također su nepoznati), a visoke temperature potrebne za proizvodnju biougljina zahtijevaju mnogo energije. Usitnjavanje stijena pak moglo bi trošiti mnogo energije i moglo bi biti vrlo skupo. Dac s CCS također je energetski intenzivan i mogao bi se pokazati iznimno skupim za primjenu u velikim razmjerima, iako neki znanstvenici rade na novim metodama za koje se nadaju da bi mogle biti jeftinije.
Širom svijeta postoji sve veći broj postrojenja za CCS, ali skladištenje ugljika još nije postignuto u velikim razmjerima i, primjećuje IPCC, trenutno je daleko ispod onoga što je potrebno. Međutim, IPCC navodi a postoji dovoljno tehničkih geoloških kapaciteta za skladištenje na globalnoj razini za svo skladištenje CO2 potrebno do 2100. kako bi se globalno zagrijavanje ograničilo na 1,5 stupanj.
U nedostatku novih politika za rješavanje klimatskih promjena dolazimo tako do činjenice da će grubo smanjenje globalnih emisija tijekom 2020.-2030. biti ključno, osobito dugoročno gledano. U suprotnom, neće nam preostati drugo nego da ulazimo u teritorij ispravljanja štete korištenjem metoda koje su daleko teže i riskantnije nego što bi bilo da se emisija CO2 zaustavi.
