Dok si na specijalizaciji postoji izreka "Dani su dugi, a godine su kratke". Kad se radi o neurokirurgiji, dan počinje oko 6 sati ujutro i traje dokle god traju operacije.
Kirurške sposobnosti specijalizanta procjenjuju se prema tehnici i brzini, ne smiješ biti spor ni pospan. Sve se vrti oko vremena: trajanje svakog koraka za vrijeme operacije, brzina reakcije i razmišljanje o tome kada će dan završiti.
Postoje dva načina izvođenja operacije – kroz fokus na brzinu i kroz fokus na planiranje. Svaki način ima svoje slabije i jače točke koje se međusobno nadopunjuju. U tom procesu nema pobjednika.
Kada provodiš mnogo vremena u operacijskoj dvorani, izgubiš osjećaj za prolaznost vremena – ponekad se dva sata čine kao dvije minute, a kada je zašiven posljednji šav, osjećaj za vrijeme se vraća i počneš si postavljati pitanja kao što su: "Koliko će pacijentu trebati da se oporavi?", "Tko mi je idući pacijent?" i slično.
Tek pred kraj radnog dana osjetiš umor i onih zadnjih par administrativnih stvari koje moraš obaviti čine se kao najteži zadaci na svijetu, a često se pitaš može li to pričekati do sutra.
I tako su godine proletjele, svih šest, a kada sam krenuo prema tome da postanem šef specijalizanata pojavili su se simptomi – gubitak težine, noćno znojenje, bol u leđima i kašalj, a ubrzo je stigla i dijagnoza – rak pluća koji je metastazirao. Moje shvaćanje vremena se potpuno urušilo. Uslijedilo je liječenje, kemoterapija, hospitalizacija.
Iz bolnice sam se vratio neprepoznatljiv – mlohavih udova i prorijeđene kose. Nisam mogao raditi, a za jednostavno podizanje čaše vode trebala mi je vječnost. Tijek dana se potpuno promijenio: osim posjete nekog prijatelja, sve se na odmaranje.
Svaki dan je bio sličan, a vrijeme je djelovalo statično. Odjednom dan nije značio ništa, a pomisao na tjedan ili mjesec me silno plašila. Više nisam mogao razabrati u kojem vremenu živim: "Jesam li ja bio neurokirurg ili jesam li ja neurokirurg?". Kada su me na 15. obljetnici mature pitali hoćemo li se vidjeti na 25. obljetnici, moj odgovor je bio jasan:"Vjerojatno ne".
Ipak, nešto se pomaklo. Naša kćer rođena je nekoliko dana nakon što sam bio otpušten iz bolnice.Tjedni su prolazili, a ona je rasla – prvi osmjeh, prvo sve. Ona raste i sretna je, a ja je držim u krilu i uživam svakim svojim atomom. Ipak, pogled mi ponekad pobjegne u prazno.
Vrijeme za mene predstavlja dvosjekli mač. Svaki dan sam sve dalje od tuge koju je uzrokovao povratak raka, dok sam sve bliže njegovom povratku i – vjerojatno smrti. To će se vjerojatno i dogoditi, možda ne tako brzo kako mislim, ali sigurno mnogo prije nego što bih želio. Od mene se možda očekuje da "živim život punim plućima", ali rak me u tome ograničava. Čak da i to nije slučaj, umoran sam od trke s vremenom. Postojim, razmišljam i trudim se ustrajati.
Svi ćemo jednog dana umrijeti i većina se toga plaši. Ganjamo karijere, novac, slavu, a sve to zapravo ne znači ništa. Danas jesi, sutra nisi. To je nešto poput pokušaja da vežemo vjetar.
Moja kćer Carly je ono što me drži. Nadam se da ću poživjeti toliko da stvorimo barem neke zajedničke uspomene. Riječi će trajati dulje od mene. Razmišljao sam o tome da joj napišem nekoliko pisama, ali što bih u njima napisao? Ne znam kakva će ona biti s 15 godina, ne znam hoće li me se uopće sjećati.
Ipak, vjerujem kako ova poruka govori sve: Kad dođe vrijeme u kojem ćeš morati pokazati sve što si postigao i kakav si bio, dokaži da si barem pokušao učiniti svijet ljepšim mjestom. I nikako, ali nikako nemoj naglašavati da si ispunjavala zadnje dane umirućeg čovjeka nevjerojatnim veseljem. To veselje mi je u prošlosti bilo nepoznanica. To je veselje koje ne treba s vremenom povećavati. Ono je jednostavno takvo – potpuno i savršeno, a opet nevjerojatno s obzirom na ono što proživljavam.
