Povećani američki naglasak na Aziji uvelike je potaknut strahom da će rastuća snaga Kine utjecati na sposobnost SAD-a da oblikuje globalni poredak. Pentagon je Peking opisao kao 'gotovo ravnopravnog konkurenta' i 'prijetnju miru'.
SAD u svojoj politici prema Aziji već dugo vremena pokušava pomiriti svoju vojnu i ekonomsku moć te sposobnost postavljanja pravila sa željom za stabilnošću.
U prošlosti to nije bilo teško: međunarodna dominacija Washingtona poklopila se s 'azijskim mirom' nakon 1979. - razdobljem izuzetne stabilnosti u istočnoj Aziji i na Pacifiku - pa je SAD imao malo problema s dominacijom u regiji bez izazivanja sukoba. Američki političari su u to vrijeme održavanje mira u Aziji učinili temeljem svoje regionalne strategije, tvrdeći da bi se bez vodstva Washingtona Azija pretvorila u ratnu zonu.
Međutim, čak i ako je nekadašnji prioritet SAD-a bio jamac stabilnosti, danas postoji malo osnova za promišljanje o tome da Washington želi promicati sklad, piše Foreign Affairs.
Ograničavanje Kine
Globalna moć SAD-a smanjila se tijekom prošlih generacija, a to je Washingtonu otežalo upravljanje svijetom. Istovremeno, druge države dobile su želju i sposobnost oduprijeti se američkoj dominaciji i traže alternative preferencijama SAD-a, a to ponekad uključuje i nasilje. Moć tih zemalja vjerojatno će nastaviti rasti.
Primjerice, najmnogoljudnija država na svijetu i primarni globalni konkurent Washintgona, Kina, crpi veliku moć iz svoje središnje pozicije u međunarodnom gospodarskom sustavu. Američki predsjednici Barack Obama i Donald Trump poduzeli su određene korake kako bi ograničili Peking, a pod Joe Bidenom poduzeti su i koraci za slabljenje zemlje.
Naslijeđe američkih predsjednika
Obama je započeo proces pokretanjem visokoprofilnog 'zaokreta prema Aziji' koji je osmišljen kako bi pojačao regionalnu vojnu nazočnost SAD-a radi provjere uspona Kine, dok je istovremeno upleo američko gospodarstvo u gospodarstva osam država blizu kineskih granica.
Trump je, uvidjevši da važan gospodarski položaj Kini omogućuje rastući globalni utjecaj, pokrenuo trgovinski rat s Pekingom, a njegova administracija također je produbila veze s Tajvanom.
Biden je pak povećao američku vojnu snagu, omogućio regionalnu vojnu izgradnju i - zajedno s lokalnim azijskim silama - pokušao formirati začetke antikineske koalicije za obuzdavanje Kine.
Ovi potezi strmoglavo idu u ono što zahtijeva očuvanje mira.
Politika na nepoznatom raskrižju
Zatvaranje kineskog gospodarstva, uključivanje u beskrajnu utrku u naoružavanju, svrstavanje uz lokalne despotske režime kako bi se okružio Peking te otuđivanje manjih zemalja - zahtijevajući da biraju između Kine i SAD-a - Washingtonu bi moglo dati više kratkoročne moći u Aziji.
Međutim, to su sastojci za regionalni lom i konačni rat, a ne za stabilnost, upozorava Foreign Affairs zaključujući da je politika SAD-a prema Aziji 'na nepoznatom raskrižju'. Washington, naime, može podržavati regionalni mir ili težiti vodstvu u regiji, ali ne može oboje.
Dominacija pod svaku cijenu
SAD naporno radi kako bi ostao na vrhu Azije u desetljećima koja slijede. Zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost SAD-a u Obaminoj administraciji, Ben Rhodes, svojedobno je izjavio da Obamina administracija pokušava 'Americi osigurati još pedeset godina vodstva'.
Pod Trumpom je deklasificirani strateški dokument Bijele kuće pokazao da je glavni interes SAD-a u Aziji održavanje 'vodstva SAD-a' kao i 'diplomatska, ekonomska i vojna nadmoć' Washingtona. "Gubitak nadmoći SAD-a u Indo-Pacifiku", ustvrdila je administracija u dokumentu, "oslabio bi našu sposobnost da ostvarimo interese SAD-a na globalnoj razini."
Bidenova administracija ostala je vjerna tom putu. U svojoj strategiji za 2021., objavila je da je 'vođenje svijeta' u 'neporecivom interesu' SAD-a. Dalje se navodi kako interesi zemlje 'tjeraju najdublju povezanost s Indo-Pacifikom' i da će prisutnost SAD-a biti 'najsnažnija u Indo-Pacifiku i Europi'.
Zlosutni cilj za 2023.
Pentagon je obećao da će 2023. biti 'godina s najvećom transformacijom u položaju američkih snaga u regiji u jednoj generaciji', što je vjerojatno trebalo zvučati umirujuće, ali sada djeluje zloslutno.
Ministarstvo obrane ispunjava ovo obećanje modernizacijom svoje velike tradicionalne prisutnosti u sjeveroistočnoj Aziji dok istovremeno povećava svoj otisak na pacifičkim otocima i Australiji — područjima koja kineska vojska ne može ozbiljno osporiti. Također, izbacuje paket novih smrtonosnih oružja kao što je nevidljivi bombarder B-21 s nuklearnim oružjem - predstavljen u prosincu - koji ima zamamnu cijenu od 203 milijarde dolara, što je nekako ispod izvornog proračuna.
Povećani američki naglasak na Aziji uvelike je potaknut strahom da će rastuća snaga Kine utjecati na sposobnost SAD-a da oblikuje globalni poredak. Pentagon je Peking opisao kao 'gotovo ravnopravnog konkurenta' i 'prijetnju miru'.
Natjecanje u naoružanju
Kako bi odgovorio na tu bojazan, SAD je ušao u utrku u naoružavanju protiv Narodnooslobodilačke vojske (PLA), koja se brzo modernizirala. To je natjecanje bez vidljivog kraja.
Američki proračun za obranu porastao je sa 700 milijardi dolara u 2018. na 768 milijardi dolara u 2020. Za 2023. premašit će 850 milijardi dolara. Od tog ukupnog iznosa pomoć Ukrajini iznosi tek nešto više od 50 milijardi dolara. SAD također nudi sve naprednije tehnologije oružja svojim saveznicima.
Međutim, napori Washingtona da zadrži primat u regiji nadilaze gomilanje i proliferaciju naoružanja. Kako bi postigao još veću dominaciju, SAD je globalnu političku ekonomiju pretvorio u 'borbu bez sume' protiv Pekinga.
Ekonomski rat oko poluvodiča
Biden je zadržao ograničenja studentskih viza iz Trumpove ere usmjerena na Kineze te je proširio tarife, sankcije i crne liste tvrtki koje je sastavio njegov prethodnik. Tako su, primjerice, u listopadu prošle godine dužnosnici administracije zabranili da se Kini prodaju poluvodičke tehnologije proizvedene u SAD-u.
To je izvanredan korak, s obzirom na to da su poluvodiči uglavnom bili irelevantni za globalnu politiku moći sve dok ih SAD nije proglasio glavnom žarišnom točkom nacionalne sigurnosti.
Karakterizirajući ove tehnologije - koje se nalaze u svakodnevnoj robi kao što su pametni telefoni i televizori - kao vitalne za nacionalnu snagu i prosperitet, a istovremeno izjavljujući da se njegovom neprijatelju ne smije dopustiti da ih ima, Washington je svoj radikalni militarizam učinio očiglednim.
Obuzdavanje u svemu, osim u imenu
Fiksacija SAD-a na onemogućavanje kineskog pristupa poluvodičima podrazumijeva više od zabrana izvoza. U svojim prošlogodišnjim listopadskim smjernicama, Ministarstvo trgovine također je ograničilo američke korporacije da se uključe u bilo kakva istraživanja, razvoj ili financiranje u vezi s poluvodičima s suradnji s kineskim subjektima.
"Mi smo ispred [Kine]", objasnila je američka ministrica trgovine Gina Raimondo. "Moramo ostati ispred njih. I moramo im uskratiti ovu tehnologiju koja im je potrebna za unaprjeđenje njihove vojske", rekla je.
Ovo nije obrazloženje zemlje koja jednostavno balansira kinesku moć ili pokušava spriječiti Peking u stvaranju sfere utjecaja. To nije strategija države koja se pokušava odvojiti od kineskog gospodarstva. To je obuzdavanje u svemu osim u imenu, piše Foreign Affairs.
Problematična strategija i ugrožavanje mira
Za SAD postoji mnogo problema sa strategijom koja se temelji na pokušaju zaustavljanja uspona Kine. Jedan problem je da na osnovnoj razini ta strategija neće funkcionirati.
za početak, nema razloga vjerovati da će milijarde dolara teška potrošnja na modernizaciju američkog nuklearnog arsenala ili prodaja podmornica Australiji natjerati Kinu da učini bilo što osim da se nastavi naoružavati što je brže moguće.
Kina je provela godine pripremajući se za strategiju tehnološkog obuzdavanja od stane SAD-a, pokrenuvši 2015. svoju inicijativu "Made in China 2025", upravo kako bi stvorila snažnu domaću tehnološku industriju.
Ostatak Azije u trenutnim političkim uvjetima pak nije voljan ili sposoban izolirati Peking. Ono što će održavanje američke dominacije umjesto toga učiniti jest, ugroziti azijski mir.
'Utrka idiota'
Potrebna su ogromna vojna ulaganja kako bi se osiguralo da SAD ostane dominanta sila Indo-Pacifika: to bi podrazumijevalo naoružavanje u područjima najvećih sposobnosti Kine, blizu kineskih obala i daleko od SAD-a, a to je nemoguć zadatak.
Dovoljno je, za početak, pogledati koje bi korake Washington morao poduzeti kako bi vodio rat na Tajvanu. Kina ima ogromnu prirodnu prednost jer su sve tajvanske obale u dometu kineske protuzračne obrane. Da bi odbio napad PLA-a na Tajvan, SAD bi trebao imati apsurdne razine modernog naoružanja i uključiti se u ono što je sociolog C. Wright Mills jednom prilikom nazvao "utrkom idiota": gomilanje projektila i stvaranje vojnih položaja na obje strane, što povećava nestabilnost i navodi svaku državu na najzloćudnije interpretacije namjera druge strane.
Čovjek se mora jako napregnuti da bi prepoznao teoriju stabilnosti u strategiji koja zahtijeva povoljnu neravnotežu vojne moći, aktivno širenje platformi oružja i pokazivanje mišića u ime signaliziranja odlučnosti.
Teško postignuta ekonomska suradnja
Riskiranje vojne eskalacije samo je jedan od načina na koji dominacija ima antagonistički odnos prema stabilnosti.
Svaka američka težnja za ekonomskom dominacijom potkopava regionalnu stabilnost jer uključuje razbijanje gospodrskih struktura koje su imale ključnu ulogu u sprječavanju rata na Pacifiku.
Naime, istočnoazijski razvojni model temeljen na izvozu i međuovisnosti bio je moguć jer su politički čelnici odlučili dati prioritet nacionalnom razvoju nad nacionalističkim revanšizmom. Čelnici azijskih država stavili su desetke teritorijalnih sporova, od kojih mnogi još traju, u drugi plan kako bi stvorili brojne regionalne institucije za poticanje trgovine i neformalne, konsenzusne navike diplomacije.
Rezultat je bio i spektakularan gospodarski rast i izuzetna stabilnost.
Agresivno uplitanje s periferije
U prošlim desetljećima, druge države rijetko su osporavale ekonomsku dominaciju Washingtona, pa su akcije - koje su poduzimale adminstracije Reagana, Clintona i Busha s ciljem zadržavanja središnje američke uloge u azijskim trgovinskim i financijskim tokovima - bile suptilnije i kao takve, manje vidljive.
Ali, vremena su se promijenila. SAD danas više nema središnju poziciiju u azijskoj političkoj ekonomiji, a njegov pokušaj uspostavljanja veće kontrole s periferije zahtijeva oštriji pristup na puno teži način nego što je bio slučaj u prošlosti, uključujući potencijalno uništavanje ekonomskih međuovisnosti koje su pomogle u održavanju mira.
Nagon SAD-a da nadmaši Kinu potaknuo je diplomatski tisak da uvjeri azijske vlade kako bi se trebale osloboditi Huaweija - doduše jednog od tehnoloških titana Komunističke partije, ali i velikog, pristupačnog globalnog pružatelja telekomunikacijskih usluga diljem Indo-Pacifika.
Nedavno pokrenuta istraga, da se Kina odsječe od naprednih tehnologija obrade podataka, do sada uključuje nagovaranje Japana, Južne Koreje i Tajvana da se pridržavaju sve strožih ograničenja trgovine, ulaganja i intelektualnog vlasništva.
Nema razloga očekivati da će ova runda ekonomskog gušenja biti kraj boli koju Washington želi nanijeti. Umjesto toga, opet je to Millsova “utrka idiota”, ali s ekonomskom politikom.
Politička težina Pekiga
Ako je, kao što Washington vjeruje, Kina agresivna sila u zamahu, zadnje što bi SAD trebao priželjkivati je da Peking bude odsječen od tržišta drugih zemalja. Kini bi to dalo još manje razloga da se obuzda.
Peking, naravno, ima revizionističku želju za promicanjem vlastitih interesa. Kineska komunistička partija teško da je snaga mira međutim, Kina je sada ugrađena u azijski financijski i ekonomski sustav na način na koji SAD nije, što Pekingu daje političku težinu koja Washingtonu nedostaje.
Naime, osim što je glavni regionalni financijer, Kina je središte centralne Azije u mreži koja proizvodi gotove proizvode za tržišta diljem svijeta. Kina je i najveći pojedinačni trgovinski partner za većinu gospodarstava: stvorila je brojne institucije koje povezuju regiju, a najpoznatija je Inicijativa Pojas i put.
Ključno, Kina je uključena u većinu sporazum koji čine azijsku gospodarsku arhitekturu, kao što su Regionalno sveobuhvatno gospodarsko partnerstvo, Chiang Mai inicijativa za unutarregionalnu zamjenu valuta, Inicijativa azijskih tržišta obveznica, Udruga zemalja jugoistočne Azije-Plus tri (Kina, Japan i Južna Koreja) i Tajništvo trilateralne suradnje. Washington, nasuprot tome, ne pripada niti jednom od tih sporazuma.
U sve lošijoj poziciji
Uzme li se sve to u obzir, to bi značilo da američki dužnosnici zahtijevaju od azijskih država da rade protiv vlastitih dugoročnih interesa odnosno, inzistiraju na tome da azijske vlade na neki način izvrše izdaju međuovisnosti koja je potaknula regionalni mir, i to samo zato da bi Washington u Aziji mogao dobiti marginalnu prednost u geopolitičkoj borbi koja je upitnih zasluga.
U dobrim vremenima nešto takvo bilo bi nezamislivo, ali ovo nisu dobra vremena. Kako se Kina sve više ukorjenjuje u azijsku regionalnu arhitekturu, SAD je u sve lošijoj materijalnoj i simboličkoj poziciji za nametanje svojih zahtjeva.
Dakle, što bi Washington trebao učiniti umjesto toga?
Moglo bi početi s dozom jednostavnog pragmatizma. Azijske vlade više od svega žele stabilnost i u tom pogledu bolje od SAD-a znaju što služi njihovim interesima.
Politika malih država u duhu 'Pokreta nesvrstanih'
Usmjeravanje državnog umijeća na brige azijskih društava zahtijevalo bi dramatičnu promjenu u načinu na koji se SAD ponaša u regiji, ali to bi također bio najsigurniji način za konsolidaciju azijskog mira.
Kada bi se uključio, Washington bi naučio da su male države oprezne prilikom zauzimanja strane u natjecanju velikih sila. Umjesto toga, zalažu se za geopolitičku otvorenost i strateški pluralizam u duhu Pokreta nesvrstanih iz doba Hladnog rata.
Udruga zemalja jugoistočne Azije, primjerice, kontinuirano izjavljuje da neće birati između SAD-a i Kine. Predsjednik Istočnog Timora jasno je dao do znanja da samo zato što njegova zemlja traži ekonomsku pomoć Kine ne znači da "zauzima stranu".
Indonezija i vlade nekih pacifičkih otoka izrazile su interes za uspostavljanje kartela dobavljača za vrijedne sirovine kao što je nikal, što bi tim zemljama dalo novac i skromnu političku moć koja im je potrebna za istinsku autonomiju.
I, kao što je singapurski ministar vanjskih poslova Vivian Balakrishnan u rujnu prošle godine izjavio, 'Nitko ne želi biti prisiljen donositi neugodne odluke. Nitko ne želi postati vazalna država'.
Isprepletenost s Kinom
Azijski čelnici također su oprezni prema bilo kakvim mjerama koje bi uzrokovale kolaps kineskog gospodarstva, a lako je vidjeti i zašto. Gospodarstva regije toliko su međusobno povezana s kineskim gospodarstvom da bi njegovo posustajanje - bilo kao rezultat američkih napora obuzdavanja ili neuspjeha samog Pekinga - povuklo u ponor ostatak Azije.
Regionalni čelnici stoga žele poduprijeti — i profitirati od — lokalne ekonomije velikih sila, one koja je pomogla izolirati Aziju od globalne financijske krize 2008. godine.
Azijske vlade nisu naivne u pogledu rizika posla s Kinom, i istina je da u državama u kojima vlada korupcija kineska ulaganja pogoršavaju nepotizam, kleptokraciju i strukturalno nasilje. Međutim, to ne znači da su regionalne elite paranoične po pitanju Kine na način kako se čini da je to SAD.
Opasni ciklus
Još uvijek nije jasno mogu li azijske države stvoriti novi Pokret nesvrstanih, ali sama činjenica da su čelnici predani tome sugerira kako su pokušaji Washingtona, da osigura ispunjavanje svojih zahtjeva od strane regionalnih država s ciljem poraza Kine, u najboljem slučaju nesretni. U najgorem slučaju pak, napori SAD-a aktivno će potkopati položaj zemlje i destabilizirati regiju.
Manevri Washingtona također bi mogli potaknuti Kinu na još agresivnije ponašanje u inozemstvu ili bi mogli dodatno potaknuti kineske nacionalističke osjećaje. To bi zauzvrat dovelo do više militarizma iz SAD-a.
Ovaj opasni ciklus daleko je od privlačnog za Aziju, zbog čega bi većina država kontinenta radije radila zajedno na poticanju nesvrstanosti nego na poticanju natjecanja velikih sila.
Odbacivanje potrebe za dominacijom
Ako je SAD-u doista stalo do stabilnosti u Aziji, trebao bi postati partner svakom nesvrstanom bloku, a ne prepreka njegovom stvaranju. Da bi to mogao učiniti, morao bi povećati izvozne kvote i ponuditi kontrolu cijena za uvoz roba koje su od velike važnosti za azijska i pacifička gospodarstva. Taj bi korak pomogao ključnim centrima regionalnog gospodarskog razvoja i ojačao azijsku međuovisnost.
Washington bi također morao pomoći regiji u upravljanju rastućim razinama državnog duga, koji prijeti uzrokovati ozbiljnu depresiju u cijeloj regiji. Bilo bi potrebno otvoriti međunarodna tržišta vladama koje poboljšavaju odnos između kapitala i radnika umjesto da se upuštaju u trajnu radnu represiju.
Washington bi također morao ponuditi odštetu mnogim društvima koja je SAD oštetio, kao što su Maršalovi otoci - opustošeni američkim nuklearnim testiranjem; Kambodža i Filipini - koje SAD-u duguju enormne dugove koje su stvorili prethodni, korumpirani autokratski režimi; i Guam - kolonijalni posjed koji nije dobio priliku za samoopredjeljenje.
Takvi koraci signalizirali bi da su Washingtonu u interesu ljudi u Aziji, da ne želi kontrolirati druge i da razumije kako ne može prisiliti svoj put do mira. Međutim, da bi bilo koja od ovih mjera mogla biti poduzeta, SAD bi najprije morao odbaciti svoje ambicije o dominaciji i prihvatiti Aziju kakva jest, umjesto da je tretira kao apstraktnu arenu u kojoj može provoditi politiku moći.
