Formiranje političkih saveza staro je koliko i sama politika. Države sklapaju saveze kako bi osigurale uzajamnu pomoć ili ostvarile neki zajednički interes, kako u prošlosti tako i danas. Ali, uz određene izmjene. Vrijeme saveza kakve poznajemo iz povijesnih udžbenika možda je iza nas.
Rat u Ukrajini osvijestio je na bolan način posljedice globalizacije i (pretjerane) ekonomske ovisnosti među državama. Jednako tako, vratio je u politički fokus saveze. NATO savez doživio je tijekom 2022. renesansu, a godinu dana kasnije i prvo značajno proširenje nakon 2004. - Finska teško da bi se odrekla svoje neutralnosti da nije bilo rata u Ukrajini.
Jačanje Kine, dovelo je pak do revitalizacije AUKUS saveza između Velike Britanije, Australije i SAD-a, s ciljem jačanja sigurnosti i vojnih sposobnosti na Indo-Pacifiku.
Kina i Rusija još su jednom javno potvrdile svoje prijateljstvo, doduše, ne u obliku formalnog saveza, ali dovoljno glasno da svi shvate kako je doista u pitanju 'prijateljstvo bez granica'. Rusija je 'osvježila' i savez s Bjelorusijom, na čijem teritoriju ovih dana razmješta svoje taktičko nuklearno oružje.
Rat u Ukrajini aktivirao je međunarodnu političku scenu, a savezi niču na svakom koraku. Kakvo je globalno preslagivanje u tijeku i kakve ćemo saveze gledati u budućnosti, za Net.hr komentirao je vanjskopolitički analitičar Branimir Vidmarović.
Mali fleksi savezi
Vidmarović kaže da je NATO savez preživio sve, ali da odnosi zemalja na Bliskom istoku sugeriraju kako priroda saveza u budućnosti vjerojatno ide prema privremenim i ad hoc savezima, u kojima se zemlje udružuju zbog jednog zajedničkog cilja. Navodi tako primjer normalizacije odnosa između Irana i Saudijske Arabije, koji su shvatili da je bolje provoditi zajedničku politiku i sklapati privremene dogovore, bez uplitanja velikih sila poput SAD-a i Rusije. Dobar je primjer takve fleksibilnosti i AUKUS savez, dodaje.
"AUKUS je mali fleksibilni savez od samo tri člana, koji može biti daleko učinkovitiji od NATO-a - on je naznaka da se mogu stvarati mali kompaktni savezi koji imaju samo jednu zadaću - odgovor na prijetnju. Čini se da je budućnost saveza u tome - umjesto glomaznih veliki saveza s čvrstim pravnim obvezama, zemlje će birati male fleksi saveze", kaže Vidmarović.
Kao primjer većeg, ali jednako fleksibilnog saveza, navodi Šangajsku organizaciju za suradnju - koju čine Rusija, Kina, Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Indija, Pakistan, a sada i Iran - gdje zemlje nemaju obavezu uzajamne obrane, već prije svega na razini konzultacija usklađuju svoju politiku usmjerenu protiv terorizma.
"Mislim da će takvih saveza biti i više. To neće ni imati oblik saveza, samo ćemo vidjeti da su se dvije tri zemlje dogovorile koordinirati napore uvezi nečega", kaže Vidmarović.
Čudna rusko-bjeloruska 'kombinacija'
Primjer saveznika koji to i nije, upravo je Rusija, koja je članica obrambenog CSTO saveza (Collective Security Treaty Oraganization) koji čine još i Armenija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan. Cilj saveza je pružanje vojne i druge sigurnosne pomoći te po svom principu podsjeća na NATO savez, ali samo formalno.
"Te zemlje imaju visoku razinu autonomije i nema zajedničkih vrijednosti. već svaka zemlja ima svoju specifičnu politiku", pojašnjava Vidmarović. Navodi tako primjer s početka 2022. kada je ruska vojska ušla u Kazahstan kako bi spriječila državni udar, ali i primjer kada je Rusija uskratila pomoć Armeniji, koja je također članica saveza. "CSTO savez je po svom funkcioniranju vrlo složen i neusklađen. U tom savezu Rusija nije hegemon kao što je SAD u NATO savezu. Uzajamna pomoć je zato vrlo klimava", pojašnjava Vidmarović.
Za savez Rusije i Bjelorusije kaže da je u pitanju 'čudna kombinacija' u kojoj postoji članak o zajedničkoj sigurnost, ali ne i o zajedničkom reagiranju.
"Nikad nije bilo slučajeva da je bjeloruski predsjednik Lukašenko molio nešto ili da je Rusija molila nešto. Taj savez nije bio aktiviran sve dok Lukašenko nije izgubio izbore i pokazao slabost kada je zamolio Putina za pomoć. Putin je to iskoristio tako da Lukašenko sada mora instalirati nuklearne rakete u Bjelorusiji", kaže Vidmarović, pojašnjavajući kako takav primjer 'naplate usluge' nije postojao u slučaju pružanja ruske pomoći Kazahstanu, jer ta zemlja ima jake veze i sa SAD-om i s Kinom.
Snaga, odlučnost i jaki potezi
Međutim, ističe analitičar, ono što Rusiju sada puno više zanima je obnova diplomatskih veza i odnosa koji su bili posebno jaki u vrijeme Sovjetskog Saveza, a tiču se zemalja Latinske Amerike, Afrike i Bliskog istoka.
"Rusija u tom dijelu svijeta ima strahovito dobre pozicije, jer je Sovjetski Savez čvrsto podržavao antikolonijalni pokret. Iako je većina tih zemalja bila nesvrstana, Sovjetski Savez je to manje-više poštovao i nije pokušavao mijenjati vlast. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, kada je Rusija ojačala 2000-ih, nije provodila politiku eksplicitnog pokušaja uvjeravanja tih zemalja da moraju surađivati isključivo s Rusijom. isticala je prednosti suradnje, bez pokušaja istiskivanja Amerikanaca. I, za razliku od SAD-a, nije inzistirala na promjeni vrijednosti - surađivala je i s demokratskim i s autoritarnim zemljama i monarhijama. Zbog takve politike zadržala je dobre odnose i s Izraelom i sa Saudijskom Arabijom i s Iranom, što je veliki diplomatski doseg. Vidimo i sada da se Izrael - u jeku rata u Ukrajini te iako osuđuje agresiju - nije odrekao partnerstva s Rusijom", pojašnjava Vidmarović.
Dodaje da afričkim režimima, pak, odgovara isporuka ruskog oružja, suradnja oko nafte kao i Wagnerovo djelovanje u njihovim zemljama. Podsjeća da je dvije trećine zemalja UN-a osudilo rusku agresiju na Ukrajinu, ali nije podržalo i uvođenje sankcija Rusiji zbog toga. Rusiji odgovara da tako i ostane.
"Rusija je interesantna velesila", kaže Vidmarović. "Vojno je slaba, ali je politički i diplomatski jako utjecajna, jer ima još uvijek dosta toga za predložiti i ponuditi u smislu oružja i resursa. Plus, Rusija uz Kinu nastupa kao svojevrsna podrška svim vlastima koje bi Amerikanci htjeli smijeniti. Epizoda s Asadom i Sirijom slikovito govori o tome. To je za SAD bio šok, kada se Rusija odazvala i spriječila promjenu režima, kaže Vidmarović te napominje da Rusija na međunarodnoj sceni pokazuje odlučnost koja se, primjerice, jako cijeni na Biskom istoku.
"Da je lider jak, da je zemlja odlučna i da radi jake poteze. SAD to isto radi i zato su arapske zemlje u prošlim desetljećima slušale SAD. Sada se situacija promijenila, jer je došlo do jačanja islamskih zemalja i počele su same rješavati svoje zadatke", kaže analitičar.
Kriterij uzajamnog poštovanja
Naglašava da se u međunarodnim odnosima jako cijeni i kriterij poštovanja koji, od velikih zemalja, ispunjavaju Kina, Rusija i Indija.
"Te tri zemlje u suradnji s nekim poštuju unutarnji položaj, unutarnji politički život. Ne surađuju s oporbom nego isključivo s odabranim vladarima. Drže se načela da treba poštovati režim kakav je. Po tom kriteriju, SAD je zastario i postao manje privlačan partner, jer povijest njegove politike podrazumijeva promjenu režima. Rusija, iako je slabija od SAD-a i ne može ništa gospodarski ponuditi, ima poštovanje prema njihovu unutarnjem životu. I osim prirodnih resursa ima ogromne zalihe žitarica i proizvodnju", kaže Vidmarović.
A upravo je izvoz energenata, uz namjeru zadržavanja političke neutralnosti većine zemalja u svijetu, ono što je Rusiju nagnalo na jače diplomatske napore dok paralelno vodi rat u Ukrajini. "Rusija nema što puno dobiti u smislu uvoza iz afričkih zemalja. Tim područjem zapravo dominira Kina. Rusiji je važnije da politički te zemlje ostanu minimalno neutralne, da se ne priklone javno SAD-u", dodaje Vidmarović.
O odnosu Rusije i Kine kaže da on ima svoja ograničenja: osim neslaganja oko teme teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, Rusija i Kina različito vide svijet - dok Rusija u Americi i NATO-u vidi egzistencijalnu prijetnju, Kina ih vidi kao neugodnost, ali ne usmjerava svu svoju vanjsku politiku protiv njih.
"Što se tiče svega ostalog, postoji suradnja i zajedničko razumijevanje političke situacije u svijetu. Kina ne podržava otvoreno, ali razumije rusku poziciju, shvaća da se svijet mijenja, da Amerika i NATO pokušavaju dominirati. Rusija želi uložiti sve napore u borbu protiv toga, a Kina želi uložiti sve napore u razvoj svoje zemlje", pojašnjava analitičar.
Međunarodni 'hookup'
Iako partnerstvo Kine i Rusije ne podrazumijeva nikakvu zajedničku vojnu reakciju, odnos dvije zemlje mogao bi se smatrati neformalnim savezom, kaže Vidmarović.
"To je partnerstvo koje se odnosi na ekonomiju, obrazovanje i široke vojno sigurnosne konzultacije. Provode se zajedničke vježbe i razmjenjuju informacije, ali nemaju obaveze jedan prema drugome", pojašnjava. Dodaje da je jedini sporazum o uzajamnoj pomoći koji Kina ima onaj koji je sklopila sa Sjevernom Korejom još u vrijeme Hladnog rata.
"Taj savez postoji čisto simbolički, do sada nije bio aktiviran i za Kinu je on veliki uteg, ali ga ne želi prekinuti, jer bi to imalo više negativnih implikacija. Ovako Kina barem malo kontrolira Sjevernu Koreju", kaže Vidmarović naglašavajući da Kina ne stvara formalne vojne saveze, jer bi oni za Kinu predstavljali uteg i snošenje odgovornosti za druge, što Kina ne želi.
Tako, primjećuje u šali analitičar, u međunarodnim odnosima - baš kao i u međuljudskima - u posljednje vrijeme sve više gledamo 'labave' saveze i odnose bez obaveza.
"Multilateralne čvrste obaveze su svima postale uteg. Nitko se nikome ne želi obvezati. Kao što ljudi sve manje žele u brakove, tako se ni zemlje ne žele obećati jedna drugoj do kraja života", slikovito pojašnjava.
Tako međunarodna 'hookup kultura' postaje in, a tromost obvezujućih formalnih saveza poput NATO-a sve više pitanje nekih prošlih vremena.
