Business Insider je objavio listu najbrutalnijih diktatora za koje, kako ističu, nikad niste čuli, a mi ističemo njih 15. Iako je lako moguće da niste čuli za sve njih, za dvojicu sigurno znate tko su.

1. Francisco Solano Lopez (Paragvaj, 1862.-1870.)

Paragvajski predsjednik i vojskovođa Francisco Solano Lopez prilično je glupo isprovocirao susjedni Brazil i Argentinu tako što se umiješao u građanski rat u Urugvaju sredinom 1860-ih godina. Nakon što je rat završio, Brazil, Argentina i pobjedonosna frakcija u Urugvaju potajno su se dogovorili da će aneksirati polovicu paragvajskog teritorija. Lopez je, naravno, odbio mirovne uvjete "tročlanog saveza" što je dovelo do potpune invazije. Ono što je uslijedilo je razorni sukob zbog kojeg je Lopez novačio djecu, pogubio stotine svojih zamjenika (uključujući i vlastitog brata), te u konačnici doveo do osmogodišnje argentinske okupacije. Lopez je poginuo u bitci 1870. godine, a do tog trenutka i kraja rata paragvajska populacija se smanjila s procijenjenih 525.000 prije rata, na 221.000 stanovnika nakon njega. Od toga je preživjelo svega 29.000 muškaraca starijih od 15 godina.

2. Jozef Tiso (Slovačka, 1939.-1945.)

Katolički svećenik koji je predvodio slovački fašistički pokret, Josef Tiso je bio na čelu jednog od brojnih nacističkih satelitskih režima gotovo cijelo vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata. Iako je po nekima njegova strahovlada bila nešto blaže naravi od podaničkih nacističkih režima u nekim drugim europskim državama, Tiso je stajao iza sloma antifašističke pobune 1944. godine. Također je ili zatvorio ili imao saznanja iz prve ruke oko deportacije većine židovskog stanovništva Slovačke u nacističke koncentracijske logore. U to je vrijeme Slovačka imala populaciju od 88.000 Židova, a nakon rata preživjelo je njih svega 5.000.

3. Döme Sztójay (Mađarska, 1944.)

Za vrijeme njegove šestomjesečne vladavine 1944. godine na poziciji mađarskog premijera, iz Mađarske je deportirano više od 440.000 Židova u koncentracijske logore, što je jedno od posljednjih velikih prisilnih preseljenja holokausta. Döme Sztójay, koji je bio mađarski veleposlanik u nacističkoj Njemačkoj u desetljeću koje je prethodilo Drugom svjetskom ratu, uhvaćen je od strane američkih vojnika i pogubljen u Mađarskoj 1946. godine.

4. Ante Pavelić (NDH, 1941.-1945.)

Ante Pavelić je, kako piše Business Insider, započeo kao političar koji se protivio centralizaciji onog što je kasnije postalo službeno poznato kao Kraljevina Jugoslavija. Nakon što je jugoslavenski kralj proglasio sebe diktatorom 1929. godine, Pavelić je pobjegao iz zemlje kako bi organizirao ultrafašistički pokret nazvan Ustaše. Njihov cilj bio je stvaranje nezavisne države Hrvatske, a njihovo djelovanje povezivalo se s terorizmom. U konačnici, ustaše su izvele atentat na kralja Aleksandra 1934. godine.

Nakon što su Sile osovine preuzele kontrolu nad Jugoslavijom 1941. godine, Pavelić je došao na vlast kao čelnik Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Iako su državom upravljale ustaše, prave konce vukla je nacistička Njemačka i fašistička Italija. Pod Pavelićevim vodstvom, režim je proganjao ortodoksne Srbe, Židove i Rome. Kad je nacistička Njemačka poražena 1945. godine, Pavelić je pobjegao u Argentinu, a na kraju je umro u Španjolskoj 1959. godine.

5. Mátyás Rákosi (Mađarska, 1945.-1956.)

Mátyás Rákosi je postao komunistički vođa nakon dolaska na vlast 1945. godine. Nazivali su ga "staljinovim najboljim mađarskim učenikom". Rákosi je provodio etnička čišćenja i time učvrstio represivni režim pod palicom Sovjeta. Nakon što je Staljin umro 1953. godine, SSSR je odlučio da je njegov režim prebrutalan pa su Rákosiju kazali da može ostati na čelu mađarske Komunističke partije jedino ako premijersku poziciju prepusti Imreu Nagyju. Moskva je konačno maknula Rákosija s pozicije moći 1956. godine, a sve kako bi smirili novog jugoslavenskog vođu, Josipa Broza Tita.

6. Khorloogiin Choibalsan (Mongolija, 1930-ih -1952.)

Nakon nekoliko sastanaka sa Staljinom, Khorloogiin Choibalsan je prihvatio politiku sovjetskog šefa te zatim njegove metode primijenio na svoju domovinu, Mongoliju. Stvorio je diktatorski sustav, suzbijao oporbu te pobio desetke tisuća ljudi, većinom čelnike političkih stranaka i intelektualce. Kasne 1951. Choibalsan je otputovao u Moskvu na liječenje raka bubrega. Umro je iduće godine.

7. Enver Hoxha (Albanija, 1944.-1985.)

Albanski komunistički vođa svađao se i sa Sovjetskim Savezom i Kinom, te posljedično tome pretvorio Albaniju u balkansku verziju Sjeverne Koreje. Za vrijeme vladavine koja je trajala četiri desetljeća, Enver Hoxha je zabranio religiju, naredio izgradnju desetaka tisuća betonskih bunkera, ekscentričnih javnih zgrada te prekinuo gotovo sve diplomatske odnose sa svijetom. Hoxha je uspostavio kult ličnosti poput Staljinovog i stvorio potpuno izolirano društvo u kojem nije bilo tolerancije za političke disidente. Za vrijeme vladavine zatvoreno je gotovo 200.000 ljudi.

8. Lê Duẩn (Vijetnam, 1960.-1986.)

Iako nikad nije službeno bio na čelu Vijetnama, Lê Duẩn je donosio sve važne odluke unutar državnog komunističkog režima više od 20 godina. Nakon Vijetnamskog rata i invazije Sjevernog Vijetnama na Južni, Duẩn je nadgledao čišćenje države od antikomunista što je dovelo do zatvaranja oko 2 milijuna ljudi, dok je njih oko 800.000 brodovima pobjeglo iz države.

9. Ian Smith (Rodezija, 1964.-1979.)

Jedna od najkontrovernijih figura u postkolonijalnoj afričkoj povijesti, Ian Smith, odlikovani pilot iz Drugog Svjetskog rata, bio je na čelu secesije Rodezije (današnjeg Zimbabvea) od britanskog carstva 1965. godine. Njegov je cilj bio zadržati bjelačku vlast u crnačkoj koloniji. Kao premijer nezavisne Rodezije, Smith je provodio apartheid sličan onome u susjednoj Južnoj Africi, uspostavljajući bjelačku vladavinu kroz rasnu separaciju i kontrolu. Iako su bijelci činili svega četiri posto stanovništva, Smith je na vlasti izdržao gotovo 15 godina.

10. Ramfis Trujillo (Dominikanska Republika, svibanj 1961.-listopad 1961.)

Ramfisov otac, zloglasniji Rafael Trujillo, vladao je Dominikanskom Republikom više od 30 godina. Njegov najstariji sin, koji je dobio čin pukovnika kad su mu bile samo 4 godine, proveo je svega nekoliko mjeseci kao diktator ove karipske države. Ramfis je pobjegao u Španjolsku na jahti 1961., a navodno je sa sobom ponio i očev lijes u kojem se nalazilo dragulja i nakita u vrijednosti od gotovo 4 milijuna američkih dolara.

11. Michel Micombero (Burundi, 1966.-1976.)

Vojni zapovjednik i kasnije ministar obrane, Michel Micombero, imao je svega 26 godina kad je 1966. godine predvodio protuudar koji mu je osigurao premijersko mjesto. To je bio opasan posao, s obzirom da su dvojica njegovih prethodnika ubijena otkako je država izborila neovisnost od Belgije 1962. godine. Micombero, pripadnik Tutsija, ubrzo je abolirao sustav monarhije i prognao 19-godišnjeg kralja. Micombero je kultivirao Tutsi elitu u vojsku i vladu, što je podiglo tenzije unutar Hutu zajednice. 1972. godine Micomberova vlada je u krvi ugušila pobunu Hutua. Organizirana su masovna ubojstva u kojima je prema procjenama pobijeno između 150.000 do 300.000 ljudi. Iako je Micombero svrgnut s vlasti 1876. godine, podjela između Tutsija i Hutua nastavila se u Burundiju i u kasnijim godinama. Ona je dovela do građanskog rata koji je trajao od 1993. do 2005.

12. Yahya Khan (Pakistan, 1969.-1971.)

Pakistanski general, veteran britanske vojske i sudionik Drugog svjetskog rata Yahya Khan svrgnuo je pakistansku vladu i uspostavio vojnu vladavinu. Do vremena kad je izgubio vlast, dvije godine kasnije, istočni se Pakistan odvojio i postao nezavisna država Bangladeš, a Pakistan je izgubio još jedan rat protiv najvećih suparnika - Indije. U međuvremenu, Khan je nadgledao masovna ubojstva oko pola milijuna Bengalaca i ostalih manjina u Indiji.

13. Carlos Manuel Arana Osorio (Gvatemala, 1970.-1974.)

Carlos Arana Osorio bio je jedan od vojnih zapovjednika koji su postali predsjednikom Gvatemale u vrijeme nasilnih godina nakon ustanka 1954. godine. Za vrijeme predsjedovanja progonio je studente, radničke skupine i političke protivnike. Procjenjuje se da je oko 20.000 ljudi "umrlo" ili "nestalo" za vrijeme njegove vladavine.

14. Jorge Rafael Videla (Argentina, 1976.-1981.)

Vojni časnik Jorge Rafaél Videla preuzeo je Argentinu nakon ustanka 1976. godine. U to se vrijeme država borila s korupcijom i posrnulom ekonomijom, a situaciju su dodatno pogoršavali sukobi s gerilcima i odredima smrti. Upravo su zbog toga mnogi Argentinci pozdravili njegov dolazak na vlast, nadajući se da će vojna hunta preokrenuti situaciju. Zatvaranje sudova bila je samo jedna od spornih reformi, a Videla je svu zakonodavnu vlast prebacio na deveteročlano vojno vijeće. Njegova je vlada provodila zloglasni "prljavi rat", za vrijeme kojega je oteto, zatvoreno i ubijeno na desetke tisuća ljudi, među njima brojni intelektualci, novinari i profesori. Službena procjena broja ubijenih za vrijeme njegove vladavine iznosi 9.000, ali mnogi vjeruju da se ta brojka kreće između 15.000 i 30.000. Osuđen je doživotni zatvor 1985., ali je pomilovan 1990. Još se jednom našao pred sudom 2010., gdje je opet osuđen na doživotnu kaznu. Umro je u zatvoru 2013.

15. Radovan Karadžić (Republika Srpska, 1992.-1996.)

Radovan Karadžić je bio predsjednik Republike Srpke, samoproglašene republike etničkih Srba, koja se odvojila od Bosne i Hercegovine nakon bosanskog odvajanja od Jugoslavije 1992. godine. Karadžić je nadgledao etnička čišćenja bosanskih muslimana koja su uključivala neke od najgorih ratnih zločina na europskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata. Haško tužiteljstvo vjeruje da je Karadžić naredio masakr u Srebrenici u srpnju 1995. godine, kada su srpski militanti u tri dana pobili više od 8.000 bosanskih muslimana. Nakon rata Karadžić je pobjegao, te vodio drugi život pod imenom Dragan Dabić i zanimanjem homeopatskog liječnika. Uhićen je 2008. godine u Srbiji i poslan u Haag gdje još uvijek traje suđenje zbog ratnih zločina.