Predsjednik njemačkog sindikata industrije i metalurgije (IG Metall) Jörg Hofmann i čelnica parlamentarne stranke Ljevica (Die Linke) Katja Kipping predlažu u procesu donošenja digitalne strategije Njemačke uvođenje četverodnevnog radnog tjedna, odnosno 30-satnog radnog tjedna kao puno radno vrijeme i punu plaću.
Upozoravaju da je sadašnji model – star desetljećima i utemeljen na tome da muškarac radi puno radno vrijeme, a žena se brine o kući i djeci – pregazilo vrijeme i da više nema nikakve veze s realnim životom. U modernom društvu trebamo više vremena za njegu svojih roditelja i drugih starijih osoba, za brigu o djeci, više vremena za kulturu, rekreaciju ..., obrazlažu Kipping i Hofmann.
A ovih dana Nijemci kreću i s pokusom temeljnog osobnog dohotka – više od 100 ljudi dobivat će 1200 eura mjesečno kao poklon, ne moraju ništa raditi, i tako tri godine – cilj je vidjeti hoće li i dalje ostati motivirani za neki posao iako imaju pokrivene osnovne životne troškove.
U nekim zemljama već postoji skraćeni radni tjedan, a i u
Njemačkoj su se još 90-ih smanjivali radni sati. Strojobravari su
u Njemačkoj već, istina dobrovoljno, imali 28 sati rada tjedno uz
niža primanja, a i u drugim zemljama Europe postoje eksperimenti
sa smanjivanjem radnog vremena. Taj argument će zasigurno postati
odlučujući idućih godina, pogotovo s dolaskom mladih generacija
koje će sve više raditi “na daljinu” i koje žele drukčije
uskladiti rad i privatni život, piše
Večernji list.
Zapravo smanjuje se i broj radnih sati, kako bi što više ljudi
moglo raditi. Raditi manje po čovjeku, da bi više ljudi radilo.
Uostalom već se od 1995. godine broj radnih sati počeo
smanjivati. U Njemačkoj je 1995. bilo 1528 radnih sati godišnje,
a 2015. je broj radnih sati godišnje smanjen na 1371 sat. U
Španjolskoj je smanjen s 1755 sati na 1691 sat, a u Francuskoj s
1605 sati na 1482 sata. I u Italiji je broj godišnjih radnih sati
smanjen, i to s 1856 na 1725, no u Italiji radi se 354 sata više
nego u Njemačkoj i 243 sata više nego u Francuskoj gdje je
potkraj devedesetih uveden 35-satni radni tjedan.
Kada je 2017. došao na vlast, Emmanuel Macron
okomio se na 35-satni radni tjedan i htio ga ukinuti, ali ta
radna satnica ušla je preduboko u srž života da ju je gotovo
nemoguće izmijeniti. Istina, ima privatnih tvrtki koje se ne
pridržavaju te satnice i unatoč tomu što francuska država
godišnje izdvaja oko 12 milijardi eura za one tvrtke koje su
uvele 35-satni radni tjedan. Premda talijanski zakon dopušta i
48-satni radni tjedan, gotovo nigdje nije dulji od 40 sati, a
uglavnom je 36-satni radni tjedan. Slično je i u Španjolskoj,
Velikoj Britaniji itd., ali će se i na razini Europske unije
trebati mijenjati zakoni o radu.
U Nizozemskoj, primjerice, već postoji četverodnevni radni tjedan s oko 29 radnih sati tjedno, dok se u Norveškoj radi 33 sata tjedno te se ima 21 dan plaćenog odmora. U Danskoj se radi 33 sata tjedno, a u gradskim uredima u Kopenhagenu uveden je 30-satni radni tjedan. U Belgiji se radi 35 sati tjedno. U Njemačkoj je 2003. uveden tzv. minirad ili rad s nepunim radnim vremenom za koji se ne dobije više od 450 eura mjesečno, ali tvrtke koje ga uvedu dobivaju porezne olakšice. Sada u Njemačkoj ima oko sedam milijuna ljudi od 43 milijuna zaposlenih koji tako rade.
Digitalizacija smanjuje potrebu za ljudskom radnom snagom, ali se povećava učinak onih koji rade kraće, pa društvo ipak postaje bogatije. Drži se da ne dođe li do promjena u tome pravcu mogu nastati još veće društvene razlike između onih koji rade i imaju visoke plaće i nezaposlenih. No, promjena radne satnice neizbježno će donijeti i druge promjene, pa čak i uvođenje temeljne plaće, plaćeni nerad.
