Florian Qehaja je izvršni direktor i jedan od suosnivača Centra za sigurnosne studije Kosova, te autor nekoliko publikacija na temu sigurnosti. Njegova područja interesa su, između ostalog, reforme policije i sigurnosnih službi, odnosi Kosova i Srbije, regionalna suradnja na području sigurnosti, ekstremizam i radikalizacija te uloga međunarodnih mirovnih snaga.
Smatra da danas najveću sigurnosnu prijetnju Balkanu ne predstavlja islamski radikalizam, već tenzije između Srbije i susjednih zemalja. Vjeruje da je danas Europska unija preslaba da bi predstavljala autoritet državama regije, te naglašava sve jači utjecaj Rusije i Turske, koje smatra pravim izazovom za europsku budućnost zapadnog Balkana.
U Hrvatskoj, a i šire, u posljednje vrijeme svjedočimo pojavi sve brojnijih novinskih naslova o sigurnosnoj prijetnji koju predstavlja radikalizacija tj. širenje radikalog islama na Kosovu? Smatrate li da je ta prijetnja preuveličana?
Ako gledamo iz tradicionalne sigurnosne perspektive, prijetnja koju predstavljaju “religijski ekstremisti" je prenapuhana. Kad to kažem mislim na upotrebu sile, koja je, primjerice, manje vjerojatna na zapadnom Balkanu nego u zapadnoj Europi. Razlog tome je činjenica da je regija korištena prije svega kao zona za regrutiranje, te su ljudi koji podliježu ekstremističkoj ideologiji još uvijek donekle povezani sa svojom zajednicom.
Glavni je problem pak povezan sa takozvanom društvenom nesigurnošću, što znači da je ekstremistička ideologija, koju promoviraju određene grupe i pojedinci, štetna za sekularni red i za postojeću društvenu koheziju. Primjerice, način na koji salafističke grupe prakticiraju islam je kontradiktorna s tradicionalnim prakticiranjem islama na zapadnom Balkanu, koji je uglavnom u skladu s hanefijskom školom mišljenja (jedna od četiri priznate škole u Islamu, najstarija, i stavlja najveći naglasak na razum, te se smatra jednom od najmekših islamskih škola, op.a)
Religiozni ekstremisti predstavljaju problem prvenstveno tradicionalnim islamskim vjernicima te njihovim “izvoznim neprijateljima”, kao što su šijitska (i alavitska) zajednica, te Židovi. Pa se tako odjednom dogodi da su se u javnom diskurzu pojavili “novi neprijatelji”, primjerice Bošnjaci i Albanci, što nismo čuli već 15, 20 godina.
Što se tiče samih brojki, glavni je problem nevoljkost vlade da pruži točne statističke podatke. Ima tu i politike, budući da su u nekim slučajevima te brojke bile zloupotrebljivane. Jasno je da zemlje kao što su Srbija i Rusija pomažu u širenju propagande kroz svoje kontrolirane medije. Što se Kosova tiče, trenutno ima 60 Kosovara koji još uvijek sudjeluju u konfliktima u Siriji i Iraku. Više od 65 ih je navodno ubijeno u njima, dok su se ostali vratili ili pak nemamo informacije o njihovoj sadašnjoj lokaciji.
Uz prijetnju islamista, govori se i o trendu destabilizacije na Balkanu - ponovno pojačanje tenzija unutar Bosne i Hercegovine na relaciji Banja Luka-Sarajevo, između Kosova i Srbije, te Hrvatske i Srbije… Što se od toga može izdvojiti kao najveća sigurnosna prijetnja u regiji?
Postoji povećana mogućnost za nestabilnost i to se može primijetiti na svim razinama. Što se tiče odnosa između Srbije i Kosova, tu smo vidjeli epizodne provokacije od strane Srbije, kao što su slanje vlaka na Kosovo, te otvorene sigurnosne prijetnje od strane beogradskog vodstva. Implementacija briselskog sporazuma je vrlo ograničena zbog nevoljkosti obiju strana da ispune svoje obaveze. Oslabljenu poziciju EU zloupotrebljavaju politička vodstva i na Kosovu i na Srbiji - sve dok ne postoji izgledna vjerojatnost europske integracije, bilo kakva uvjetovanost ne smatra se ozbiljnom kao ranije. Također, najave o daljnjoj militarizaciji u Srbiji, ruskim oružjem, povećavaju strah na Kosovu, te su sve jači glasovi onih koji traže formiranje tradicionalnih vojnih snaga.
S druge strane, suočeni smo s rastućim političkim i sigurnosnim problemima u Makedoniji i Bosni. Od sada, postojeći politički problemi u Makedoniji kao i tendencija da se koristi etno-nacionalizmom, može dovesti do oružanog sukoba, iako tek sporadično. Također, pojačani agresivni pristup koji ima vodstvo u Banja Luci, sve više doprinosi disfunkcioalnosti Bosne i Hercegovine.
Rusija se navodno umiješala u prošlogodišnje izbore u Crnoj Gori, postojali su strahovi da će pokušati utjecati i na bugarske izbore. Uoči izbora u Srbiji, Aleksandar Vučić je posjetio Vladimira Putina...Je li Balkan (ponovno) postao prva crta bojišnice za rat utjecaja Rusije i Zapada?
Uloga Rusije je ojačala. Dosada se prvenstveno pokazivala na način koji zovemo soft power (blaga sila). Postoji cijeli niz medija koje direktno kontrolira Moskva, a njihovo pisanje obično odražava propagadni sadržaj na uštrb drugih naroda, to jest svih s iznimkom Srbije i Makedonije (zbog vladajuće stranke). Na Kosovu su primjerice posljednjih godina stvorili nekoliko nevladinih udruga koje promoviraju ruski utjecaj, te religiozni ekstremizam, čime fragmentiraju srpsku zajednicu. Stvorili su i obavještajnu bazu u Nišu, iako se službeno referiraju na nju kao na zajednički civilni centar za hitne slučajeve. Osim toga, njihovo kontinuirano snabdijevanje Srbije zrakoplovima i raketama cilja na to da se promijeni vojna ravnoteža te predstavlja izravnu vojnu prijetnju drugim državama, među kojima su i NATO članice.
Erdogan prijeti u posljednje vrijeme “slanjem izbjeglica u Europu”. Kada bi se njegove prijetnje obistinile, značilo bi to da bi se mnogi migranti našli zaglavljeni u balkanskom limbu. Možemo li anticipirati koje bi strategije u tom slučaju pojedine države mogle upotrijebiti, te bi li takva situacija pojačala tenzije i izazvala još ozbiljniju krizu?
Turska predstavlja još jedan izazov za regiji, posebice s obzirom na postojeće vodstvo zemlje. Pojačala je svoj utjecaj pod paradigmom “novog otomanizma”, investirajući u kulturne spomenike recimo, naročito one islamskog naslijeđa. Njezina joj strateška pozicija dopušta otvaranje granica izbjeglicama, tako da se takva prijetnja može skoro dogoditi. Ovu će poziciju pokazivati sve dok ne dođe do novoga dogovora između Turske i EU, te liberalizacije viznog režima, koji trenutno za Tursku predstavlja “najveću mrkvu”. Taklođer, Turska ima i unutarnjih problema, koji su rezultat Erdoganovog pokušaja da još više ojača svoje moći i autokratsko ponašanje, na način da diskreditira svoje političke protivnike kao što su gulenisti. I, naposlijetku, Turska je pojačana suradnja s Rusijom pravi izazov za europsku perspektivu zapadnog Balkana.
