Vojne akcije u Ukrajini izmjenjuju se s idejom o otvaranju mirovnih pregovora. Ali, niti jedna zaraćena starna nema realna očekivanja kada je u pitanju vojna pobjeda ili bezuvjetna predaja.
Sve strane u sukobu jasno su dale do znanja da je prerano za diplomaciju, piše Foreign Affairs. Vrijeme za pregovore doći će kad-tad, a postavlja se pitanje i kako će se SAD pripremiti za taj dan. Neuspješni pregovori mogli bi potaknuti Washington na ishitren i loše promišljen pristup okončanju rata - pogreška je to koju je SAD učinio u svakom ozbiljnom sukobu u koji se upleo od 1945. nadalje.
Niti jedan rat ne završava bez političkih posljedica. Pitanje je samo tko će ih oblikovati i sukladno čijim interesima.
Završetak rata odvija se u tri faze: priprema, predpregovori i sami pregovori. Prva faza uključuje rješavanje internih razlika u mišljenjima i otvaranje komunikacije među sukobljenim stranama: svaka strana nastoji izgladiti vlastita neslaganja te preispituje pozicije i stavove drugih strana kako bi odredila prioritete i strategiju. Druga faza uključuje postavljanje temelja za službene pregovore, uključujući lokaciju, vrijeme i sudionike. Treća faza uključuje izravne razgovore koje većina ljudi povezuje s diplomacijom.
Niti jedan proces pregovora nije predložak za ostale. Neke odluke dovode do raskrižja koje otvara određene mogućnosti, a određene opcije zatvara. Političke okolnosti, utjecaj i promjenjive vojne prilike utječu na pripremu za pregovore. Baš poput borbenih planova, mirovni planovi možda neće preživjeti prvi kontakt s neprijateljem, ali temelji postavljeni prije pregovora utječu na donošenje odluka i povećavaju izglede za povoljan ishod.
Prije svega…
Kada je rat u Ukrajini u pitanju, i ruski predsjednik Vladimir Putin i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij duboko su predani pobjedi u ratu. Zahvaljujući slabijim vojnim izgledima Rusije, počeo se blago otvarati prostor za pregovore. Rusija i Ukrajina trenutačno surađuju u vrlo ograničenim područjima: otprema žita, razmjena zarobljenika i neformalno (i možda slučajno) usklađivanje akcija kako bi se izbjegla katastrofa u nuklearnim elektranama. No, barem za sada, ciljevi svake strane još uvijek daleko nadilaze ono što je druga strana spremna prihvatiti: za Rusiju, to je kontrola nad cijelom Ukrajinom, a za Ukrajinu, povratak njezinog teritorija u cijelosti.
Priprema za pregovore ne traži da se sukobljene strane u potpunosti dogovore o bitnim pitanjima. Čak nije potrebno niti da se strane međusobno dogovore. Ključno je razumijevanje. U slučaju SAD-a, koji može odigrati ulogu u pregovorima, primjerice, razumijevanje između Vijeća za nacionalnu sigurnost, State Departmenta i Ministarstva obrane.
Američki diplomati često govore da tijekom bilo kakvih pregovora do 60 posto pitanja uključuje nesuglasice između administracije i vlastitog pregovaračkog tima. Rani sklad među tim stranama nije samo koristan, već i bitan. Naime, rješavanje unutarnjih razlila može biti sporo i teško, ali pokretanje prve faze pripreme može signalizirati da bi pregovori mogli postati mogući čak i kada se čini da su razlike među zaraćenim stranama nepremostive.
SAD je trenutno, piše Foreign Affairs, u ranim fazama pripreme i tek mora riješiti neslaganja oko uloge, tempa i učinka vojnih akcija te kako ih najbolje tempirati da oblikuju povoljne ishode, uključujući i pregovore.
Još se ne može reći kada će biti moguć sljedeći korak - predpregovori. Svjetski čelnici intenzivirali su svoje pozive na mir, a Washington i treće strane započele su neformalne i povjerljive kontakte s drugim stranama kako bi procijenili njihove stavove o diplomaciji. Ali, put do predpregovora ponekad je zaobilazan. Napori da se unutarnja pitanja dovedu u red iznimno su korisni za pripremu strategija, ali su jednako tako izazovni, nepredvidivi i stalno podložni promjenama.
Korak prema diplomaciji
Kako Washington i druge relevantne strane utvrđuju jedinstvenija stajališta, predpregovori - čiji je cilj dovođenje Rusije i Ukrajine u izravne pregovore - mogu dobiti više pozornosti. Zadatak će biti uvjeriti obje strane da diplomacija može podržati i čak unaprijediti njihove interese.
Američki dužnosnici trebali bi naglasiti svojim ruskim i ukrajinskim kolegama (i drugima koji mogu utjecati na njih) da će pozitivan vojni ishod biti dugotrajan, skup i neizvjestan, te da bi diplomacija mogla biti sigurniji put da dobiju ono što žele. Cilj bi trebao biti usredotočiti obje strane na kaznenu stvarnost daljnje borbe i mogućnosti pregovora, te razviti zajedničko razumijevanje situacije.
Jedan praktičan način da se to učini bilo bi održavanje takozvanih 'proximity razgovora', koji dovode obje strane u isti grad i omogućuju posrednicima treće strane da se kreću između njih, razmjenjujući informacije o pozicijama, pripremajući ideje i radeći na poticanju direktnog kontakta. To može biti posebno korisno kada, kao što je trenutno slučaj, domaći politički razlozi otežavaju zaraćenim stranama da izravno komuniciraju.
Za početak, jedna ili više trećih strana koje Rusija i Ukrajina smatraju prihvatljivima mogle bi se pojedinačno sastati s čelnicima obiju zemalja (ili njihovim osobama od povjerenja) kako bi tiho istražile ideje, ciljeve, mogućnosti i stavove te identificirale područja preklapanja koja bi mogla formirati osnovu sporazuma. Ovi bi razgovori također mogli započeti s postavljanjem agende za buduće izravne pregovore, rješavanjem logističkih pitanja kao što su vrijeme i mjesto sastanaka i određivanjem tko će osim zaraćenih strana sudjelovati.
Važna uloga trećih strana
Mogli bi uslijediti formalniji razgovori licem u lice, također uz posredovanje trećih strana. Glavni tajnik UN-a mogao bi olakšati ovaj proces imenovanjem posebnog predstavnika koji bi poticao sukobljene strane i vodio ih prema izravnim pregovorima uz pomoć Kine, Indije, Turske, Sjedinjenih Država i drugih zemalja koje bi mogle olakšati postizanje sporazuma. Europska unija i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju također bi mogle voditi strane prema razgovorima licem u lice.
Započinjanje procesa pred-pregovaranja u neformalnom okruženju koristan je alat, ali treba biti na oprezu, jer previše neformalnosti može nepotrebno zakomplicirati stvari: otvara vrata većem broju trećih strana, stvara više prilika za uplitanje trećih strana, potencijalno produžuje pregovore i povećava vjerojatnost nesporazuma. Čak i ako se rasprave odvijaju na zajedničkom jeziku, višestruka značenja riječi i dvosmislenosti u sintaksi mogu spriječiti napredak i postaviti mine koje će kasnije uništiti dogovor. S druge strane, korištenje više jezika kako bi se prihvatilo više stranaka, također nosi određene poteškoće.
Hoće li strane prijeći iz predpregovora u pregovore, dijelom će ovisiti o događajima na bojnom polju i percepcijama tko pobjeđuje, a tko gubi. Također će ovisiti o interesima, međunarodnom položaju i pritiscima koje stvara sve: od sankcija do promjena u javnom mnijenju i moralu. Ali pregovarači treće strane mogu odigrati ključnu ulogu u održavanju mirovnog procesa na pravom putu, pružajući pozitivna uvjeravanja i dajući inovativne ideje o tome kako prevladati razlike.
Teži dio
Jednom kad se strane dogovore o procesu izravnih pregovora, počinje teži dio. Iako se za razgovore licem u lice preporuča povjerljivost, teško ju je postići. Čak i ako su posrednici uspjeli ograničiti pristup medijima i javnosti tijekom faze predpregovora, vjerojatno će to teško učiniti tijekom izravnih pregovora.
Mir između Rusije i Ukrajine trebao bi, naravno, biti glavni cilj ovakvih razgovora. Ali Sjedinjene Države i njihovi europski partneri također će željeti osigurati da svaki mirovni sporazum učini regiju sigurnijom i pomogne stabilizirati bilateralne američko-ruske odnose, posebno u nuklearnoj areni.
Jedno pitanje koje će sigurno biti sporno i zahtijeva pažljivo postupanje je uloga ukrajinskog gospodarstva u Europi. Neki su sugerirali da je Ukrajina u dobroj poziciji da postane most između Europske unije i ruske Euroazijske ekonomske unije. Dizajniranje takvog gospodarskog aranžmana bit će izazovno, iako su ukrajinska industrija i poljoprivreda nekoć igrale veliku ulogu u sovjetskom gospodarstvu. Ukrajini će također trebati okvir za obnovu nakon rata, rehabilitaciju stanovništva, borbu protiv korupcije i osiguranje jednakog statusa za svoja dva glavna jezika — ukrajinski i ruski. Kao koristan model ovdje bi mogao poslužiti kanadski Quebec.
Nešto će teži biti dogovor o sigurnosnim odnosima: treba li Ukrajina pristupiti NATO-u ili biti gurnuta u Organizaciju ugovora o kolektivnoj sigurnosti bivših sovjetskih država? Hoće li tu odluku donijeti nakon referenduma i za, primjerice, deset godina?
Najveći izazov bit će - teritorijalna pitanja. Na njih će utjecati vojna stvarnost i drugi izvori utjecaja. Niti jedna strana nije dovoljno napredovala na bojnom polju da postigne sve svoje teritorijalne zahtjeve: cijelu Ukrajinu za Moskvu i granice Ukrajine nakon neovisnosti 1991. za Kijev.
Pošteni referendum
Najsigurniji i najpošteniji način za rješavanje teritorijalnih sporova je pitati ljude u regiji što žele. Referendumi nisu uvijek savršeni, ali ako im se pažljivo pristupi uz pomoć Ujedinjenih naroda, mogu biti najbolji pristup olakšavanju samoodređenja.
Jedna bi opcija bila staviti sva okupirana područja Ukrajine pod skrbništvo UN-a i zahtijevati da se obje vojske povuku na razdoblje od tri do pet godina, nakon čega bi ukrajinski građani odvojeno glasovali u Donbasu i na Krimu o tome žele li biti dio Rusija, dio Ukrajine ili autonomna regija bilo koje zemlje. Ovi referendumi pod vodstvom UN-a bili bi provedeni pod širokim međunarodnim promatranjem kako bi se osiguralo da su slobodni i pošteni.
Druga opcija bila bi privremeno prihvatiti granice Ukrajine od 23. veljače 2022. kao crtu kontrole koja razdvaja vojne snage i granice iz 1991. kao službenu granicu između Rusije i Ukrajine dok se ne održi referendum pod vodstvom UN-a kako bi se utvrdio status svega između te dvije granice. I Donbas i Krim tada bi održali narodne referendume kako bi odredili svoju točnu pripadnost Rusiji ili Ukrajini u roku od pet do sedam godina.
Zamka beskrajnog rata
Iako bi obrisi bilo kojeg dogovora u velikoj mjeri bili određeni utjecajem, reciprocitetom, vještinom pregovaranja i quid pro quos, postoje neka osnovna načela koja bi mogla pomoći u postizanju poštenog i trajnog sporazuma. Za početak,nakon što pregovori započnu, trebali bi se nastaviti redovito uz kratke, međusobno dogovorene stanke dok se ne postigne konačni sporazum.
Objema stranama trebalo bi dopustiti da pozovu ograničen broj država i međunarodnih organizacija da pomognu u pregovorima, provjeri, praćenju, promatranju i održavanju mira. A načelo da "ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno" trebalo bi se primjenjivati osim ako se strane dogovore da će ranije provesti neke mjere kao što je, recimo, prekid vatre kako bi se omogućio humanitarni pristup.
Svi sporazumi trebaju biti sklopljeni za pregovaračkim stolom, sastavljeni u pisanom obliku, potpisani od stranaka, zajamčeni rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a i registrirani prema Povelji UN-a.
Kad god je to moguće, dogovorene mjere trebale bi biti recipročne, poput zajedničkih trgovinskih tarifa, ili barem uključivati asimetrične razmjene ustupaka, poput različitih, ali komplementarnih trgovinskih pogodnosti kada su u pitanju necarinske barijere.
Međunarodna zajednica trebala bi se obvezati financirati obnovu Ukrajine i rehabilitaciju onih koji su pogođeni ratom. I konačno, Ukrajina bi trebala imati pravo podnijeti zahtjev za pridruživanje bilo kojoj međunarodnoj organizaciji ili tijelu pod jednakim uvjetima s ostalim članicama - osim ako izričito ne pristane ograničiti to pravo u mirovnom sporazumu.
Zaključno, Rusija i Ukrajina još nisu spremne za izravne razgovore. Ali s pažnjom i povjerljivošću, moguće je ubrzati pripreme i započeti predpregovore. U suprotnom, Rusija i Ukrajina mogle bi upasti u začarani krug samozavaravanja, uskraćivanja diplomacije i beskrajnog rata.
