Sljedećih šest mjeseci svjedočit ćemo velikoj ljudskoj tragediji. Ukrajinske oružane snage suočit će se s teškim uvjetima na bojnom polju, a ukrajinski civili nastavit će trpjeti svakodnevne ruske napade. U međuvremenu, nedovoljno opremljene i loše vođene ruske trupe pretrpjet će tisuće gubitaka.
U ratu je do sada već smrtno stradalo ili je ranjeno više od 100 tisuća ruskih vojnika. Za pretpostaviti je da je broj žrtava na ukrajinskoj strani podjednak. Te brojke će u sljedećim mjesecima nažalost nastaviti rasti, piše Foreign Affairs.
Ukrajinske snage bi, uz pomoć nedavno obećanih zapadnih tenkova i drugog oružja, mogle osloboditi okupirani teritorij na istoku i jugu svoje zemlje, a to bi moglo omogućiti operaciju ponovnog preuzimanja Krima.
Spremnost na eskalaciju
Međutim, Zapad je tijekom prvih devet mjeseci rata oklijevao podržati bilo kakve ukrajinske vojne napore da povrate Krim: dijelom zbog bojazni da bi to za ruskog predsjednika Vladimira Putina značilo prelazak 'crvene linije', nakon čega bi uslijedila ruska odmazda ogromnih razmjera, a dijelom zato što je poluotok sada dom znatnom broju ljudi koji se identificiraju s Rusijom, a što bi moglo otežati reintegraciju teritorija u Ukrajinu.
Većim dijelom prošle godine ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij bio je voljan pitanje Krima držati po strani, a ukrajinske snage bile su usredotočene na oslobađanje teritorija okupiranih tijekom prošlogodišnje invazije. To je davalo naslutiti da bi Krim mogao biti tema tek za pregovaračkim stolom, po završetku rata. Međutim, nastavkom rata i uspješnom ukrajinskom protuofenzivom, ukrajinski predsjednik napravio je zaokret u svojoj retorici oko Krima.
"Krim je naša zemlja, naš teritorij", kazao je Zelenskij prošloga mjeseca u svom videoobraćanju na Svjetskom gospodarskom forumu u švicarskom Davosu. "Dajte nam svoje oružje", pozvao je, i Ukrajina će povratiti "ono što je naše". New York Times kasnije je izvijestio da je i Bidenova administracija polako počela prihvaćati ideju da bi Ukrajina trebala ugroziti rusko uporište na poluotoku i na taj način ojačati svoju pregovaračku poziciju, čak i ako bi to značilo rizik daljnje eskalacije sukoba.
Neriješeni status Krima kao podloga za pregovore
Potraju li borbe u Ukrajini do ljeta te nanese li ukrajinska vojska goleme žrtve Rusiji dok oslobađa svoj teritorij, Putinu će postati sve teže opravdavati nastavak rata, ali i okupaciju Krima. Kako Foreign Affairs navodi, Ukrajina će do ljeta vjerojatno početi gađati veći dio ruske vojne infrastrukture na Krimu, u sklopu priprema za širu kampanju oslobađanja poluotoka. Međutim, umjesto da, u to ime, riskira nastavak rata koji bi mogao uplesti i NATO, Washington bi, navodi Foreign Affairs, Ukrajini trebao dati oružje i pomoć da brzo i odlučno osvoji sva područja sjeverno od Krima te na taj način vjerodostojno zaprijeti vojnim zauzimanjem poluotoka.
To bi prisililo Putina za pregovarački stol, a stvorilo bi i prostor za diplomatske pregovore. Neriješeni status Krima Putinu bi omogućio da izbjegne političku smrt, a Ukrajini da izbjegne enormno skupu vojnu kampanju za koju ionako nitko ne može jamčiti da bi bila uspješna. Eventualni dogovor zahtijevao bi trenutačno smanjenje ruskih vojnih snaga na poluotoku i otvorio vrata referendumu koji bi ljudima s Krima - uključujući i one raseljenje nakon aneksije 2014. - omogućio da odrede konačni status regije.
Teži put do oslobođenja
Kada bi se ukrajinske snage ipak odlučile na vojnu kampanju s ciljem oslobađanja Krima, najprije bi morale obuzdati ruske snage u Hersonu i Lugansku te u sjevernoj dijelu Donjecka. Zatim, bilo bi potrebno osloboditi ostatak pokrajine Zaporižije i probiti se kroz južni Donjeck do Azovskog mora te tako presjeći ruski kopneni most prema Ukrajini. Ukrajinske snage bi zatim morale uništiti Krimski most koji Moskvi omogućuje transport cestom i željeznicom. Iako je most djelomično stradao u eksploziji u listopadu 2022., do ljeta bi mogao biti potpuno obnovljen.
Ukoliko bi ostao bez mosta, Kremllj bi bio prisiljen vratiti se pomorskoj opskrbi međutim, to ne bi zadovoljilo logističke potrebe za borbe na Krimu i u južnoj Ukrajini. Ukrajinske snage u međuvremenu bi mogle izvoditi tjedne udare na ruske snage i infrastrukturu, a mete bi uključivale logistička čvorišta, zračne baze, zapovjedne i kontrolne centre, pomorska postrojenja i transportna čvorišta.
Nakon ove početne faze operacije, Ukrajina bi morala izvršiti kopnene i amfibijske napade kako bi stekla uporište na Krimu - što bi podrazumijevalo još jedan herkulovski napor. Zatim bi trebalo izgraditi uporišta na više lokacija na sjevernom Krimu kako bi se mogli zauzeti veliki strateški objekti poput baze ruske Crnomorske flote u Sevastopolju, glavni grad Krima Simferopolj, obalni grad Feodosija i luka Krim.
Da bi ostvarila sve te ciljeve, Ukrajina bi morala koncentrirati svoje snage u Hersonu i na novoosvojenom teritoriju na sjevernom Krimu međutim, to bi njezine snage učinilo ranjivima na ruski taktički nuklearni napad. Zbog toga i činjenice da bi gubitak Krima mogao ugroziti Putinov režim, ova posljednja faza kampanje ujedno bi bila i najopasnija.
Recept za katastrofu
Čak i uz veliku zapadnu potporu te oružje koje poboljšava izglede za vojne uspjehe, Ukrajina bi imala problema s poduzimanjem ovakve operacije. Bilo bi potrebno još stotine borbenih vozila kao i sposobnost zračnog napada, tisuće projektila dugog dometa i desetci tisuća topničkih granata. Također bi trebala veća zrakoplovna snaga, amfibijski i logistički kapacitet za prodor kroz utvrđene ruske obrambene linije, čišćenje stotina kilometara okupiranog teritorija i provođenje desantnih i kopnenih napada za prelazak na Krim i izbacivanje ruskih snaga.
Nevoljkost Zapada da u potpunosti podrži Ukrajinu i porazi Rusiju – ilustrirana i trajnom otporom saveznika da Ukrajini priskrbe svo potrebno oružje kao i rastegnutim rokovima isporuke oružja - potkopava sposobnost Ukrajine da provede jednu ovakvu ofenzivu te će vjerojatno uzrokovati da se rat protegne duboko u 2023.
To je recept za postupnu eskalaciju. Vojni gubitak Krima zadao bi težak udarac Putinovom kredibilitetu, pa bi, kako se rat nastavlja, mogao pribjeći tajnim sredstvima i na taj način upozoriti NATO da ne podupire Ukrajinu. Zapad je do sada pokazao malo apetita za rizik, pa bi Putin mogao pomisliti da može blefirati na putu do sporazuma s Ukrajinom, a koji će biti na tragu njegovih zahtjeva.
Međutim, zapadni dužnosnici manje su zabrinuti zbog ruskog zveckanja oružjem nego što su to bili u prošlosti. Euroatlantska odlučnost da podupre Ukrajinu održat će se kao i do sada. Umjesto popuštanja, Zapad bi na postupnu eskalaciju Kremlja mogao odgovoriti postupnim povećanjem vojne potpore. Kao rezultat toga, NATO i Rusija nastavili bi se približavati sukobu te progresivno povećavati rizik za nesreće i pogrešne procjene koje mogu izazvati rat širokih razmjera. Recept je to za eskalaciju konvencionalnog u nuklearni rat.
Vjerodostojna prijetnja i mogući mir
Putin nema interesa ulaziti u sukob s NATO-om. To je jasno dao do znanja ne rezervirajući nikakve konvencionalne vojne sposobnosti za takav sukob. Međutim, to ne znači da nije voljan igrati opasnu igru sa Zapadom. A što se ta igra dulje razvlači, veća je vjerojatnost da će završiti tragedijom.
Zapadne sile ne trebaju riskirati opasan i dugotrajan rat. Mogu pomoći da se sukob brže dovede do završetka isporukom oružja, opreme i logističke podrške koja je Ukrajini potrebna da protjera ruske trupe sa svih okupiranih područja sjeverno od Krima i da uvjerljivo ugrozi kontrolu Moskve na poluotoku.
Ukrajina sada pobjeđuje uz umjerenu potporu Zapada. Tenkovi i drugi materijali koje su nedavno obećali SAD, Njemačka i druge europske zemlje, nedvojbeno će dati Ukrajini još veću prednost. No, zapadne sile morat će učiniti puno više kako bi uvjerile Putina da se povuče s Krima. Morat će ukinuti umjetna ograničenja koja su postavili na vojnu pomoć Kijevu i morat će opskrbiti Ukrajinu oružjem dugog dometa koje bi joj omogućili da napada jednako dobro kako se i brani. I morat će isporučiti stotine tenkova, oklopnih transportera, bespilotnih letjelica, zrakoplova i drugog oružja potrebnog za prijetnju oslobađanja Krima.
Umjesto dopuštanja da se sukob oduži tijekom zime, Bidenova bi administracija trebala pomoći Ukrajini da rat dovede do brzog i odlučnog kraja. To bi moglo omogućiti da se konačni status Krima odredi pregovorima, a ne silom, čime bi se Ukrajinu i Rusiju poštedjelo tragedije još jedne godine borbi. To bi također osiguralo ukrajinsku demokraciju, odvratilo autoritarne sile od razmatranja vojne agresije u budućnosti i smanjilo bi rizik od nuklearne eskalacije koja bi mogla prerasti u egzistencijalni sukob, zaključuje Foreign Affairs.
