Unatoč neopisivo teškoj tragediji, Zijad je, u trenutku dok je polagao posmrtne ostatke svojih sestara u grob, smogao snage oprostiti svojim neprijateljima. Kaže da želi okrenuti novu stranicu u svome životu, biti mirotvorac i neprestano tragati za pravdom, piše portal Radija Slobodna Europa.
Majka mu ubijena u poodmakloj trudnoći
Prošle nedjelje je sahranio svoje četiri sestre, od kojih je najmlađa, te kobne 1992. imala nepune tri godine. Majka mu je mučki ubijena u poodmakloj trudnoći s dvogodišnjim sinom u naručju.
Nakon što je na pogrebu petnaestak hodža klanjalo dženazu njegovim sestrama Zijadi, Ismeti, Suvadi i Zlatiji, Zijad je smogao snage progovoriti.
"Sve što mogu reći je jedino da sam na jedan način malo mirniji jer sada znam gdje su. Mogu ovdje doći. Tu su moje sestre i moji roditelji", kazao je.
Njegove riječi da "oprašta svima" mnoge su ostavili bez riječi, ali s pitanjem odakle mu tolika ljudska snaga.
Ne želi mrziti, već normalno živjeti
"Uvijek sam govorio da ne trebamo mrziti jedni druge. Ja sam oprostio jer želim normalan život da živim. Zaboraviti neću i pravdu ću i dalje tražiti. Mrziti neću jer želim da idem naprijed. Ponavljam svim ljudima ovoga svijeta da niko nikoga ne treba mrziti zbog toga kako ko izgleda, koje je nacije ili kako se zove", poručio je skromni, ali velikodušni mladić.
Njegova prijateljica Nataša Kandić, mirotvorka iz Beograda, uvelike je zaslužna što je Zijad postao jedan od glavnih svjedoka u mučnom zločinu u kojem je u Zvorniku ubijeno 27 Roma.
"On je s osam godina ostao sam na svijetu. Onda je uvijek bilo ljudi koji su mu pomagali i mislim da je to uvijek bila njegova nada u život. Zato je on izrastao u divnog čovjeka. On je sve učinio da njegove setre ostanu zapamćene, da se znaju grobovi njegovih sestara. On je priču o svojim sestrama, o tome što se dogodilo ispričao tisuću puta i stekao tisuće i tisuće prijatelja zato što hoće da ta priča bude zauvijek pričana. Da se nikada ne prestane govoriti šta su neki ljudi uradili djeci", kazala je Kandić za radio Slobodnu Europu.
Probudio se na leševima svojih najmilijih
U Ziju su tzv. Simini četnici pucali kada i u njegove roditelje, brata i sestre. No, nakon par sati probudio se na leševima i počeo bježati. Tražeći bilo kakav spas, naišao je na dva srpska vojnika koja su ga spasila i predala UN-ovim snagama. Potom je prebačen u Crnu Goru gdje se na Psihijatriji u Igalu liječio od teških trauma. Nakon toga stanovao je u Dječijem domu u Herceg Novom, a proteklih 15 godina njegov dom je u Tuzli.
"Ono što nas sve treba zadiviti je da nakon svega Zijo nema mržnje. Mislim da je to ono što sve fascinira. Njegova tragedija se ne može opisati, ali on niti jednog trenutka, čak i prvi puta kada sam razgovarala s njim, nije se mogla osjetiti mržnja. I mislim da to kako on gleda na zločince i kako on gleda na prijatelje Srbe koje ima i danas je nešto što je bogatstvo ovog naroda i mislim da to zaista treba podržati", kaže dr. Irfanka pašagić koja od 1995. godine brine o djeci iz Podrinja koja su ostala bez roditelja.
Oslobođeni 'Simini četnici': Loš posao tužiteljstva
Simo Bogdanović, kojeg se Zijo sjeća iz srpnja 1992. godine kada je zajedno sa svojim vojnicima ubijao po Zvorniku, nije dočekao presudu. Preminuo je u pritvoru, a njegovim pripadnicima, tzv. Siminim četnicima, ukinuta je presuda u Beogradu uz obrazloženje da nema dovoljno dokaza. Desetine ubijenih nedužnih civila nisu bili dovoljan dokaz Sudu.
"Osim par ljudi, stražara koji su dobili po četiri, pet simboličnih godina zatvora, mi danas nemamo osuđenih za Zvornik. To je minimalno i to je sramota. Zvornik je danas mrlja na kojoj je najmanje urađeno po pitanju ratnog zločina, a znamo da je na području Zvornika najviše masovnih grobnica u Evropi", kaže Hakija Smajlović iz Udruženja nestalih Zvorničana.
Grobovi Zijinih sestara opomena su i lekcija za budućnost, piše Radio Slobodna Europa.
