EU je od početka ruske invazije na Ukrajinu stala na stranu manje zemlje. Pokazala je to uvođenjem brojnih sankcija, kao i brojnim prosvjedima u europskim gradovima gdje su Europljani pokazali svoju snažnu podršku Ukrajini. No u jednoj europskoj zemlji, dogodilo se nekoliko prosvjeda podrške Rusiji.
Susjedna Srbija jedina je europska zemlja čiji su građani tako odlučno i glasno stali na Putinovu stanu. I dok se Vučićeva vanjska politika još uvijek svodi na uzrečicu ''sjedenja na dva stolca'', mi smo dvojicu srpskih politologa upitali kako je u Srbiji došlo do tako jake proruske atmosfere.
Proruski stavovi nisu novina
''Izraženi proruski stavovi u javnom mnijenju u Srbiji nisu novina. Prevladavajuća proruska orijentacija većine stanovništva u Srbiji posljedica je bliskosti Srba i Rusa na kulturnom planu, prvenstveno religijskom'', kazao nam je Siniša Atlagić, profesor na Odjelu za novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu.
''Pored ovoga, emotivna privrženost Rusiji, koja se razvija uglavnom tokom prvobitne socijalizacije, u okvirima obitelji i, djelomično posredstvom školskog sistema i masovne kulture, posljedica je njegovanja sjećanja na povijesna savezništva i ulogu Rusije kao zaštitnice Srba'', dodaje Atlagić.
Privrženi odnos Rusa i Srba još je više izražen od 1990-ih, posebice snažan utjecaj na njega imao je odnos Zapada prema Srbiji i Srbima posljednjih trideset godina. A događaji dodaju mu specifičan simbolički značaj, tvrdi profesor s Fakulteta političkih nauka.
Kako osim onih koji su tradicionalno na strani Rusa, kako u Srbiji postoje oni koji se orijentiraju proukrajinski, a još više neutralno, rekao nam je Stevan Nedeljković, docent Fakulteta političkih znanosti u Beogradu.
''Ta atmosfera nije nešto što se stvorilo, u Srbiji postoji dugotrajna tradicija nekritičkog stava prema svemu što radi Ruska Federacija od jednog djela stanovništva u Srbiji. No ne smijemo zaboraviti, da postoje i proukrajinski i promirovni protesti u Srbiji. Međutim oni su nešto manje brojni i prolaze, makar kada je riječ o medijima, ispod radara'', komentirao je Nedeljković.
Nedeljković je pojasnio kako u Srbiji postoje tradicionalne podjele, na one koji su orijentirani proruski i onih koji su antiruski. No takva crno-bijela podjela zapravo ignorira najveći dio Srba koji imaju neutralni stav.
''Ako pogledate nedavna istraživanja koja su rađena, najveći dio građana Srbije želi da Srbija zauzme neutralan stav u pogledu ukrajinske krize. Ni proruski, ni proukrajinski, već neutralni. I to odgovara dugogodišnjoj tradiciji pokušaja vođenja neutralne politike Republike Srbije'', rekao je Nedeljković.
Nedeljković pojašnjava kako samo 19 posto građana smatra da se Srbija treba svrstati uz Rusiju, nešto manji postotak vjeruje da se treba svrstati uz Ukrajinu, a najveći, dvotrećinski, dio anketiranih rat u Ukrajini doživljava bratoubilačkim.
''Ono što smo mi prošli '90-ih i ako povučemo paralelu s tim, građani Srbije smatraju da nije dobro ni moralno podržati jednu ili drugu stranu. Već da je najbolja pozicija ostati neutralan'', kazao je Nedeljković.
Povijesni i vjerski razlozi
Srpski sociolog i umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Mladen Lazić naglasio nam je kako su proruski prosvjedi trenutna situacija, koja iz sebe ima dugu povijest. Naglasio je tri činjenice koje objašnjavaju sadašnje srpsko-ruske odnose, a to su interesi, religijska denominacija i politička propaganda.
Povijesni odnos dvije zemlje, profesor Lazić nam je pojasnio rekavši: ''U posljednjoj četvrtini XIX stoljeća, Srbi dobivaju državnost, uz pomoć dva saveznika, pri čemu se interesi saveznika razlikuju: Austrija želi, dugoročno, uključiti srpske teritorije u svoje carstvo, dok daleka Rusija na svom putu ka proširenju prema toplim morima preferira Bugarsku, ne pretendirajući na srpske teritorije''.
''Ova dinamika vodi do toga da je do početka XX stoljeća, a naročito Prvog svjetskog rata, Austro-Ugarska postala neprijatelj, a Rusija ostala saveznik protiv novog zajedničkog neprijatelja'', dodaje Lazić.
Lazić napominje i savezništvo Crvene armije i jugoslavenskih komunista koje je rezultiralo i višegodišnjom prosovjetskom i proruskom komunističkom propagandom.
''S obzirom na to da se u ratovima za jugoslavensko naslijeđe 1990-ih Zapad nedvosmisleno opredijelio za političke programe koje su nudile Slovenija i Hrvatska, Srbija nije ni imala alternativu oslanjanju na Rusiju, kao na „neprijatelja naših neprijatelja“, što je naročito učvršćeno napadom NATO saveza 1999. Ni nova vlast, koja je zamijenila Miloševića, iako programski i retorički snažno usmjerena na Zapad, nije mogla odsjeći granu koja ju je povezivala sa Rusijom, jer bi u suprotnom odmah slijedilo i de jure odvajanje Kosova od Srbije, a to bi tu novu vlast nesumnjivo delegitimiralo u očima većine stanovništva'', izjavio je Lazić.
''Kada je riječ o religijskoj denominaciji, srpska državnost stvarana je u okolnostima u kojima su bile sukobljene tri: muslimanska, katolička i pravoslavna. Prethodna interesna dimenzija pokazala je da su trajniji srpski saveznici istovremeno i iste, pravoslavne denominacije, a barem povremeni protivnici pripadnici druge dvije'', kazao je srpski sociolog.
Vjerska „veza“ pokazala se snažnim integrativnim činiocem u povijesnim okolnostima u kojima je došlo do velikog porasta religioznosti u vrijeme raspada socijalističkih poredaka, napominje Lazić.
Vlasti je veoma bitno javno mnijenje
Pritisci Europske Unije jasno su pokazali kako u ovom sukobu na europskom tlu, Srbija jednostavno ne može ostati neutralna. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prošlog mjeseca se službeno pridružio europskim zemljama koje su službeno osudile napad na Ukrajinu, a uskoro nakon toga konferenciji za novinare je naglasio kako u tekstu rezolucije koju je Srbija podržala ne spominju bilo kakve sankcije Rusiji, ali je Srbija morala osuditi napad na suverenu zemlju.
Vučić je na konferenciji za novinare rekao kako to nije pitanje stajališta Srbije i njezine principijelnosti, već "veoma teških okolnosti".
''Modus operandi vodećih političara u Srbiji iznimno vodi računa o većinskim stavovima građana. Predsjedništvo Republike Srbije dobiva gotovo na dnevnom nivou istraživanja javnog mijenja i djelomično prilagođava politiku prema inputima koji dolaze iz javnog mijenja'', izjavio je Nedeljković.
''No sada osim pritisaka iznutra, imate i pritiske izvana. Stoga mislim da vlast u Srbiji poslije duže vremena nema win-win situaciju, već lose-lose situaciju. Stoga gledaju na koji način će izgubiti manje. Gdje će izgubiti manje ekonomski, ali i gdje će izgubiti manje političkih poena'', dodaje Nedeljković.
Lazić napominje da kada se govori o popularnosti Rusije i Putina u Srbiji i proruskim prosvjedima koji su izazvali veliku medijsku pozornost, ne smije se zaboraviti ni ona nezainteresirana većina srpske javnosti.
''A većina je, po pravilu, u zemljama oskudne demokratske tradicije, slabo zainteresirana za javne poslove, dok nesumnjivo postoje značajne grupacije, veće nego što i same pretpostavljaju, koje su prvenstveno okrenute Zapadu kao civilizacijskom, a ne političkom pojmu'', smatra Lazić.
Profesor Atlagić također je naglasio kako je srbijanskom predsjedniku javno mnijenje iznimno važno.
''Polazeći od toga da se predsjednik Srbiji, u značajnoj mjeri, rukovodi raspoloženjem i očekivanjima mnijenja, rekao bih da će proruski prosvjedi utjecati na Vučićevu vanjsku politiku. Uz to, čini se da i osobni faktor ima značajnu ulogu – predsjednik Srbije ima izražen pozitivan emotivni odnos prema Rusiji. Na ovo upućuje i rečenica koju je nedavno iznio u intervjuu jednom domaćem mediju: 'Drag mi je Zapad, Rusiju volim beskrajno a Srbiju najviše''', kazao je Atlagić.
