Gorica Kiković (26) iz Vrčina u Srbiji odlučila je odraditi sezonu u inozemstvu, a nakon dugog skupljanja informacija, propitkivanja iskustva drugih i vaganja, odlučila se za Pulu.
"Pogledala sam fotografije, pročitala sve forume i čvrsto odlučila krenuti put Hrvatske. Kupila sam kartu, ali u jednom pravcu. Rekla sam bliskim ljudima da idem raditi sezonu u Puli i počeli su komentari, bit ću iskrena, nimalo pozitivni. Sve sam ih saslušala, ali sam ostala dosljedna u svojoj odluci", rekla je Srpkinja za Blic.
Ipak, priznaje da joj nije bilo svejedno otići u nepoznato. Putovanje je bilo mučno i trajalo više od 10 sati.
'Oko mene deseci nepoznatih ljudi; tada je počeo strah'
"Došla sam na autobusnu stanicu, sjećam se, pljuštala je kiša i puhao snažan vjetar, kao da nije lipanj. Oko mene deseci nepoznatih ljudi - tu je nastupio strah, pitala sam se što ja to radim, jesam li normalna. Ali prostora za odustajanje nije bilo, jednostavno - krenula sam, pa što bude", opisuje, i nastavlja:
"Dočekao me potpuni neznanac, koji mi je objasnio gdje ću raditi i odveo me do smještaja u kojem su me čekale dvije djevojke s kojima sam dijelila privatni, ali i poslovni život – cijelo vrijeme smo bile zajedno. Vrlo iscrpljena utonula sam u san, a kada je svanulo, znala sam da je vrijeme za akciju i da moram biti hrabra ma što da bude. Prekrižila sam se i krenula", kaže.
'Zagledali su se, a onda sam im rekla odakle sam'
"Stigla sam u restoran koji se nalazi u trgovačkom centru preko puta plaže. Kolege koje su u tom trenutku bile u restoranu, zagledale su se i nisu znale tko sam ja. Kad smo se upoznali i kada sam rekla da sam iz Srbije, bili su oduševljeni. Uveli su me u posao i pokazali mi sva moja zaduženja.
Kako su dani odmicali, mislila sam da je ta dobrota lažna, jednostavno nisam mogla prihvatiti toliku količinu ljubaznosti nakon svih priča koje sam slušala", ostala je šokirana.
"Već nakon prvog mjeseca, bilo mi je potpuno jasno gdje sam došla i mogu vam reći bila sam oduševljena. Toliko pozitivne atmosfere i ljubaznosti nisam doživjela. Iz mjeseca u mjesec, svi smo postali prijatelji, radili smo i živjeli zajedno. Mnogo puta smo nakon svi zajedno otišli u neki klub, i kada kažem odakle dolazim, prihvate me kao da sam njihova, čak su mi puštali i našu narodnu muziku uz koju smo se svi zajedno veselili", opisuje.
I potpuni stranci je oduševili ljubaznošću
Ljubaznost nije bila rezervirana samo za kolege; susretljivi i srdačni su bili i slučajni prolaznici.
"Dok sam obilazila znamenitosti, uspjela sam se dva puta izgubiti. Kada bi netko primijetio kako lutam bez cilja ili kada bih se obratila za pomoć, ljudi bi bili jako susretljivi, čak su mi ponudili i da me odvedu do kuće - sve su činili kako bi mi pomogli. Moje dvije cimerice, kupile su si bicikle kako bi njima išle na posao. Nekoliko dana kasnije kupile su i meni kako se ne bismo razlikovale. Tijekom vožnje, kad sam bila sama, pala sam s bicikla, a za minutu se oko mene stvorila masa ljudi koji me nisu htjeli ostaviti samu već su mi nudili pomoć, svi uglas", prisjeća se.
'Nemam riječi kojima bih se mogla zahvaliti poslodavcu'
No najviše od svega ju je oduševio poslodavac.
"Nakon šest mjeseci odlučila sam se vratiti kući, a kada su saznali za to, nudili su mi sve samo da ostanem, ali nisam mogla zbog roditelja koji su ostali sami u Srbiji. Izrazila sam želju kako bih voljela zadnji tjedan iskoristiti kako bih posjetila znamenitosti koje nisam vidjela. Moj menadžer je organizirao večeru za cijeli kolektiv kako bi me ispratili i oprostili se, a onda je uslijedilo pravo iznenađenje. Dao mi je slobodni tjedan, koji mi je bio plaćen sto posto, kako bih mogla odmarati i uživati u ljepotama ovog grada, dok je za to vrijeme on radio moj posao. Nemam riječi kojima bih mogla izraziti zahvalnost tom čovjeku. Ostao mi je u prelijepom sjećanju", dirnuta je Gorica.
.
.
