Od kada je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio djelomičnu mobilizaciju, stotine tisuća muškaraca koji ne žele ratovati u Ukrajini pobjeglo je u susjedne zemlje, poput Gruzije, Kazahstana i Bjelorusije. U više ruskih regija održani su prosvjedni skupovi protiv mobilizacije, koje je policija silom ugušila. DW je razgovarao s majkom jednog od onih koji se protive mobilizaciji. Irina Ivanova iz Moskve (ime je promijenjeno iz sigurnosnih razloga) govori o mobilizaciji i o tome zbog čega se u Rusiji ne događaju prosvjedi žena.
Gospođo Ivanova, možete li nam reći gdje se vaš sin sada nalazi?
Irina Ivanova: Moj sin je u Kazahstanu, gdje pokušava organizirati svoj život na određeno vrijeme i naći adekvatan smještaj. Nakon toga će, ovisno o situaciji, vidjeti što će dalje poduzeti. Možda će podnijeti zahtjev za vizu u konzulatima drugih zemalja.
Je li on napustio Rusiju zbog uvođenja mobilizacije?
Ne, mi nismo toliko čekali jer on može biti među prvima koje će pozvati. Ima oko 30 godina, služio je vojsku, tako da ispunjava sve uvjete. Moj sin studira, ali ovo mu nije prvi studij. Na početku je rečeno da studenti neće biti regrutirani. Ali ljudi iz službe za regrutaciju i policije stalno su dolazili na fakultet. Zbog toga smo preko noći odlučili da moj sin kupi kartu i ode u jedan grad na granici s Kazahstanom. Znali smo da je tu još uvijek moguće prijeći preko granice mirno i legalno. Tamo živi jedna naša prijateljica. Ona mu je pomogla i čekala je dok nije prošao sve kontrole i na drugoj strani sjeo u auto.
Stotine tisuća Rusa sada traže utočište u susjednim zemljama. Zašto je mobilizacija predstavljala toliki šok? Prije toga, sedam mjeseci, ljudi su živjeli kao da u Ukrajini nije bilo rata.
To nije točno da su živjeli kao da nije bilo rata. Svi su živjeli sa spoznajom da je u Ukrajini rat. Ali svatko ima svoju svakodnevicu. U ruskom jeziku postoji izreka: Nužda uči čovjeka da se moli. I ovdje je isto. U rat u Ukrajini su otišli ljudi koji su se na to odlučili iz raznih razloga – ideoloških, financijskih ili nekih unutarnjih uvjerenja. Oni su svjesno izabrali taj put. Ali sada vlast odlučuje, ne pitajući ljude, a oni se s tim ne slažu. Da ne bi sudjelovali u svemu iza čega zapravo ne stoje, ljudi bježe.
Što mislite o tome što neke europske zemlje zatvaraju svoje granice za Ruse?
S jedne strane, njihovi strahovi su razumljivi, jer svaka država u prvom redu brine o vlastitoj sigurnosti. Ali istovremeno sam razočarana što je svim Rusima zabranjen ulazak, a ne samo onima koji su krivi za sve ovo. Oni to prije svega odbijaju zbog straha, a potom i zbog politike bojkota i generalizacije, koja je posljednjih godina postala politički trend. Prema tim mjerilima, Rusija je agresor i samim tim su svi Rusi agresori. No, svaku osobu treba pojedinačno promatrati – mene, mog sina, moje prijatelje, sinove mojih prijatelja. Oni se ne slažu s onim što se sada događa i nisu agresori i uljezi. Oni prosvjeduju na sve zamislive načine. Ali mi nismo prihvaćeni jer se tako ponaša naša država. To je nesreća svakog pojedinca koji se ne slaže s ruskom politikom.
Mnogi ljudi u inozemstvu misle da Rusi ne trebaju bježati od tog problema, nego se boriti protiv toga.
Ja ne vidim mogućnost da ljudi sami zaustave ovo što se ovdje događa. Danas svi govore: "Imate takvog predsjednika, izađite na ulicu i srušite ga." Kako da to učinimo? Nakon ovog masovnog egzodusa, ovdje u zemlji više nema jake muške populacije koja razmišlja. Muškarci bježe od ove opasnosti i agresije jer ne žele uprljati i okrvaviti ruke. Žene poput mene su ostale. Što da radimo? Možda ćemo biti dotjerane do toga da će doći do pobune žena. U povijesti su poznati mnogi takvi primjeri. Ali što se može učiniti u ovoj situaciji? Nemam odgovor na to.
Skoro svi muškarci koji bježe su muževi i sinovi. Veći prosvjedi žena dogodili su se samo u Dagestanu i Jakutiji. Zbog čega ih nije bilo u drugim regijama, u velikim gradovima, u Moskvi?
Moji prijatelji, kolege i ja stalno razgovaramo o tome. Svi imamo različita mišljenja, ali se slažemo u jednom: razlog je to što se što osjećamo veliku odgovornost i što se brinemo za svoju djecu. Uvijek sam odlazila na demonstracije. Pri tome sam uvijek pazila da ne doživim udare policijskih palica, jer imam još dvoje maloljetne djece. Postoje stotine tisuća i milijuni ljudi poput mene. Ako iz bilo kog razloga više ne budemo tu, onda će životi naših obitelji i naše djece također biti uništeni. U malim republikama poput Dagestana ili Jakutije nepotizam i klanovi su veoma zastupljeni. Mi, Moskovljani poput mene, nemamo nikoga tko stoji iza nas. Ne možemo jamčiti sigurnost naše djece. Ne želimo živjeti u uvjetima u kojima živimo danas, ali tu ništa ne možemo promijeniti. To je naša najveća tragedija i naša najveća nesreća.
Kakve reakcije na mobilizaciju primjećujete u krugu svojih prijatelja i širom zemlje?
U krugu mojih prijatelja svi su zgroženi i osuđuju ovaj rat. Mi smo protiv rata. Mrzim državnu vlast koja je uzurpirala moju domovinu. To govorim već 20 godina. Što ona sve ne radi, a sad tjera mog sina da sudjeluje u tome. Nemam riječi da opišem ono što osjećam. S druge strane, znam da u provincijama, u zapuštenim gradovima i selima, gdje se informacije primaju samo u iskrivljenom obliku i samo preko državnih medija, prevladavaju posve drugačija mišljenja. Riječ je o ogromnom području i ti ljudi su spremni sve to podržati. Osjećamo se kao manjina.
Kako vidite budućnost Rusije, kao i svoju osobnu budućnost?
Odgovor je, nažalost, jasan: u današnjoj Rusiji ne vidim nikakvu budućnost. Nemamo nijedne osobe koju bi pratili kao vođu. Svi takvi su eliminirani. Nitko više ne pokušava biti vođa. Više nemamo nikakvu mogućnost utjecaja. Sve što nam preostaje je naše odbijanje i otpor svemu. Sve što možemo učiniti je da pokušamo sačuvati barem dio svoje obitelji i dio sebe.
Rat u Ukrajini iz minute u minutu pratite ovdje.
