Šef njemačkog sindikata industrije i metalurgije, Jörg Hofmann i čelnica parlamentarne stranke Die Linke, Katja Kipping kao dio procesa donošenja digitalne strategije Njemačke predložili su uvođenje četverodnevnog, odnosno 30-satnog radnog tjedna, kao punog radnog vremena, koje bi se plaćalo punom plaćom.
Njihov je argument kako je sadašnji model zastario i utemeljen na tome da muškarac radi puno radno vrijeme, a žena se brine o kući i djeci, što danas, prema njihovu mišljenju, nema veze s realnim životom. Napominju da u modernom društvu ljudi trebaju posvetiti više vremena za brigu o starijim osobama i djeci te više slobodnog vremena.
Nije skraćivanje radnog tjedna neka novotarija. Njemački strojobravari još od devedesetih mogu raditi 28 sati tjedno, doduše uz manju plaću, a broj radnih sati godišnje je, osim ondje, skraćen i u Španjolskoj, Italiji i poglavito francuskoj, gdje je potkraj devedesetih uveden 35-satni radni tjedan. U Italiji radni tjedan traje uglavnom 36 sati, iako je prosjek 40, a zakonski maksimum 48 sati, a slično je i u drugim zemljama.
U Nizozemskoj već postoji četverodnevni radni tjedan s 29 radnih sati, u Norveškoj se radi 33 sata tjedno uz 21 dan plaćenog odmora, dok se u danskoj metropoli Kopenhagenu radi 30 sati tjedno, a u pojedinim gradovima i zemljama već je uvedeno i šestosatno radno vrijeme.
Manje rada - više zaposlenih
I na razini Europske unije mogli bi se mijenjati propisi o radu. Naime, eksperiment sa skraćivanjem radnog tjedna već je uzeo maha, a taj bi argument mogao postati ključan u sljedećim godinama, napose s dolaskom mlađih generacija koje će sve više raditi na daljinu i htjeti drugačije uskladiti rad i privatni život.
No, skraćivanje radnog tjedna sa sobom nosi podjednako dobre i loše stvari. Naime, smanjenjem broja radnih sati javlja se veća potreba tvrtki za novim radnicima. S druge strane, ta potreba rezultira većim troškovima za plaće. Kao primjer, Večernji list navodi dom za nemoćne u Göteborgu u kojem je uveden probni rad od šest sati dnevno. Zaposlenici su radili bolje, jer su bili odmorni, no dom je morao zaposliti još 17 osoba kako bi pokrio nužnu skrb, što je povećalo troškove za 1,3 milijuna eura godišnje.
Profesor sociologije rada na rimskom sveučilištu La Sapienza, Domenico De Masi, za stranku Pokret pet zvijezda izradio je analizu uvođenja temeljnog dohotka za nezaposlene u kojoj je izračunao je da 1800 sati rada godišnje u Italiji u odnosu na 1482 sata u Francuskoj znači četiri milijuna zaposlenih. Pojednostavljeno, kada bi u Italiji broj godišnjih radnih sati bio kao u Francuskoj, prema njegovoj računici moglo bi se zaposliti još četiri milijuna ljudi. Kada bi se radilo kao u Njemačkoj, 1371 sat godišnje, Italija bi dobila 6,6 milijuna novozaposlenih.
Plaćeni nerad
U Njemačkoj je 2003. uveden rad s nepunim radnim vremenom, za kojeg zaposlenici ne dobiju više od 450 eura mjesečno. No, čak sedam od ukupno 43 milijuna zaposlenih u Njemačkoj radi na taj način. Sindikalist Hofmann kaže da na skraćivanje radnog tjedna nije utjecaja pandemija koronavirusa, kao što je to bio primjer u Hrvatskoj kada je uvedena državna subvencija, već promjene u automobilskoj industriji. Predviđa se da i idućih godina u tom sektoru moglo biti sve manje posla, pa Hofmann inzistira na skraćivanju radnog tjedna kako bi se moglo zaposliti još osoba.
Kipping, pak, želi uvesti obvezni radni tjedan od 30 sati za sve zaposlenike. Smatra da digitalizacija smanjuje potrebu za ljudskom radnom snagom, ali povećava učinak onih koji rade kraće, pa društvo ipak postaje bogatije. Ako ne dođe do promjena u tom smjeru, Kipping ističe da bi moglo doći do još većih socijalnih razlika između visokoplaćenih i nezaposlenih. No, promjena radne satnice neizbježno bi mogla donijeti i druge promjene, pa čak i uvođenje temeljne plaće, odnosno plaćenog nerada.
Usporedno s inicijativom Hoffmana i Kippingove, Njemačka ovih dana kreće u takav svojevrsni marksistički eksperiment. Naime, uskoro se planira izdvajanje sredstava za 120 ljudi, koji bi svakog mjeseca u sljedeće tri godine trebali dobiti 1200 eura na poklon od države, jer nisu dužni ništa raditi. Cilj vlasti je vidjeti hoće li oni ostati motivirani za rad ako imaju pokrivene osnovne životne potrebe.
