"Kada se Kina probudi, svijet će zadrhtati." Prvi dio ovog citata, koji se obično pripisuje Napoleonu Bonaparti, opisuje sadašnjost. Kina se probudila i jasno objavljuje svoju tvrdnju: 2049. godine - na 100. godišnjicu osnivanja Komunističke partije Kine - kako je na 20. partijskom kongresu u listopadu ove godine rekao lider stranke i predsjednik Xi Jinping, Kina će "biti svjetski lider kada se radi o nacionalnoj snazi i međunarodnom utjecaju". I ne samo u ekonomskom, već i u geopolitičkom i sigurnosnom pogledu, piše Deutsche Welle.
Sa novom strategijom Kine, ovo je po prvi put "zaista izazov" za postojeći sigurnosnu strukturu u Aziji, koja je postojala od kraja Korejskog rata 1953. godine, piše politolog Felix Heiduk iz berlinske Fondacije znanost i politika u nedavno objavljenoj studiji o "Sigurnost u Indo-Pacifiku".
Sustav čvorišta
U srcu azijske sigurnosne strukture bio je postojeći sustav čvorišta, koji je star skoro 70 godina. Čvorište formiraju SAD, koje su sklopile bilateralne saveze s ukupno pet partnera: Japan, Južna Koreja, Filipini, Tajland i Australija. Pored toga, SAD su dogovorile mnoga partnerstva u sferi sigurnosne politike u regiji posljednjih godina. To uključuje poseban odnos s Tajvanom, koji je reguliran Zakonom o odnosima sa Tajvanom iz 1979. godine. Zakon predviđa da će se svaka prinudna promjena statusa quo od strane Pekinga smatrati prijetnjom za SAD i dozvoljava da se odbrambeno oružje isporučuje na Tajvan. Xi Jinping je 2014. godine izjavio da je postojeća sigurnosna arhitektura kojom dominiraju SAD "relikt Hladnog rata". Sustav predvođen SAD treba zamijeniti regionalnim sustavom pod vodstvom Azijaca.
Sama Kina ne ulazi ni u kakve vojne saveze, osim povijesnog izuzetka Sjeverne Koreje. Međutim, posljednjih godina je Narodna Republika ušla u partnerstvo s Rusijom, Kambodžom, Laosom, Iranom i Pakistanom. Andrew Small iz Njemačkog Maršalovog fonda je, u svojoj najnovijoj knjizi "Kinesko-pakistanska osovina", partnerstvo s Pakistanom čak opisao kao "kvazisavez" .
Drugi sigurnosni forumi
Pored ove dvije sigurnosne mreže koncentrirane oko SAD-a i Kine, tradicionalno postoje i druga partnerstva u Aziji koja imaju za cilj jamčiti sigurnost i stabilnost. Na primjer, forumi koje je uspostavila Asocijacija država jugoistočne Azije (ASEAN), kao što su Regionalni forum ASEAN (ARF) ili Samit Istočne Azije (EAS), koji su prvenstveno namijenjeni izgradnji povjerenja, ali ih kritičari odbacuju kao neefikasne. Međutim, u njima nisu zastupljene samo zemlje ASEAN-a, već i SAD, Kina, Indija i Japan.
Sve u svemu, može se zaključiti da sustav čvorišta, prema Heiduku, nije razvio „sustav kolektivne obrane ili sigurnost" kao što je to kod NATO-a na Atlantiku ili kao što je bilo kod Varšavskog pakta. Umjesto toga, postoje bilateralni savezi i partnerstva koja obično nisu međusobno umrežena. Ni sustav čvorišta, a ni razni forumi ASEAN-a nisu stvorili trajnu, stabilnu osnovu za sigurnost u Aziji.
Žarišta i naoružavanje
A koliko je sigurnosna situacija u Aziji krhka pokazuje izbor trenutnih kriznih točaka, koje se zatvaraju poput luka oko Narodne Republike Kine. Tu također treba dodati da izdaci za oružje u regiji rastu iz godine u godinu. Kina se, na primjer, prvenstveno fokusira na modernizaciju svojih oružanih snaga. Još 2012. godine, tadašnji šef države i partijski lider Hu Jintao je izjavio da Kina mora postati „glavna pomorska sila" u vojnom smislu. Mnoge države u Indo-Pacifiku sve više ulažu u podmornice, relativno skupe i složene sustave naoružanja koji imaju posebno veliki potencijal odvraćanja. Vijetnam, Singapur, Indonezija i na kraju, ali ne i najmanje važna Australija, sklopili su posljednjih godina ugovore o nabavci podmornica. Sve u svemu, Azija je suočena s izazovom reorganizacije sigurnosti. Jer, da dosadašnja sigurnosna arhitektura više nije dovoljna, pokazuju sve češći i nasilniji incidenti i sve veće naoružavanje – u nedoumici svako se oslanja samo na sebe.
Takozvani Kvadrilateralni sigurnosni dijalog (KUAD) između SAD, Australije, Japana i Indije produbio se posljednjih godina. Sastanak ministara vanjskih poslova najavljen je za početak 2023. godine. Kao dio KUAD-a, Japan je u svojoj strategiji obrane najavio da će izgraditi "sposobnost za protuudarne napade". Tokio je stoga sredinom prosinca najavio da će udvostručiti izdatke za obranu. Prema nacionalističkom glasniku Komunističke partije Global Times, Kina tumači KUAD kao "neformalnu antikinesku sigurnosnu grupu".
'Azijatizacija' sigurnost
Pored indo-pacifičkih strategija i KUAD-a, pojavljuju se i druge prvenstveno bilateralne i minilateralne suradnje i partnerstva. To je primjerice indonežansko-indijski vojni manevar "Samudra Sakti", ili takozvana „sveobuhvatno strateško partnerstvo" Vijetnama s Kinom, Rusijom i Indijom, a nedavno i s Južnom Korejom. Sustav čvorišta će nastaviti postojati, rekao je Heiduk na predavanju na konferenciji o Južnom kineskom moru na Sveučilištu u Hamburgu. Ali, suočen s kineskim pritiskom on dolazi do svojih granica. Kao alternativa, pojavljuje se neka vrsta paukove mreže: sve više unakrsnih i bočnih veza, posebno među azijskim zemljama.
Stoga Heiduk smatra da jača "azijatizacija", dakle relativno smanjenje značaja SAD i odgovarajuće povećanje značaja azijskih aktera. U izvjesnoj mjeri, Xijev zahtjev za azijskim rješenjem je čak i ispunjen, ali ne u smislu "Pax Sinica", odnosno sigurnosnog poretka kojim dominira Kina, već u smislu stalno rastuće mreže uglavnom bilateralne sigurnosne suradnje među azijatskim akterima.
Sukob interesa
Heidukova detaljna analiza pokazuje i da različiti akteri imaju vrlo različite interese i ideje za reorganizaciju sigurnosti u Indo-Pacifiku. Indonezija, na primjer, ima eksplicitno kooperativan i inkluzivan pristup. Ona Kinu vidi kao partnersku zemlju i članicu.
"Dakle, Jakarta pokušava da kao alternativu produbljivanju kinesko-američke bipolarnosti u Indo-Pacifiku, ponudi inkluzivnu sigurnosnu politiku usmjerenu na ASEAN", rekao je Felix Heiduk iz Fondacije znanost i politika.
Nasuprot tome, SAD, Indija i Australija „razmišljaju o regionalnoj sigurnosnoj arhitekturi kao o konstrukciji u kojoj sesigurnost uspostavlja protiv Kine, a ne s njom". Cilj je obuzdati geopolitičke pretenzije Kine i prebaciti teret toga na nekoliko pleća. Jer, SAD su prepoznale da su im potrebni dodatni partneri kako bi se suprotstavili Kini u Aziji.
Rastuća nesigurnost umjesto sigurnosti
Različiti interesi i strategije jasno pokazuju da važni akteri sve više antagonistički gledaju na problem sigurnosti u Aziji. Za utjecajne igrače poput SAD-a, Australije ili Indije, sigurnost znači obuzdavanje Kine ili uspostavu vlastite nadmoći. Rezultat: rastuće tenzije i prijeteće preopterećenje sustava čvorišta. Još uvijek je nejasno hoće li nova sigurnosna "paukova mreža" u nastajanju biti dovoljna za stabilizaciju regije.
Pandemija korone je na neki način pokazala kakve posljedice može izazvati izbijanje sukoba u regiji: lanci opskrbe su poremećeni, globalna ekonomija se dramatično smanjila. S druge strane, rat u Ukrajini daje predstavu o razornim posljedicama koje bi rat oko Tajvana – čije potpuno ponovno ujedinjenje upotrebom sile Xi nije eksplicitno isključio na 20. partijskom kongresu – imao po Aziju i svijet. Svijet bi zadrhtao.
