U ranim 40-tim njemačke su podmornice stvarale kaos među savezničkim brodovima na Atlantiku, masovno potapajući brodove. Jedan izumitelj koji je radio za Britanski stožer zajedničkih operacija (odjel Ministarstva rata) predložio je rješenje - divovski plutajući pokretni i nepotopivi otok napravljen od leda, piše 99percentinvisible.
Rješenje za ograničenje materijala.
Na prvi pogled zvuči kao jedna od onih nategnutih ideja koje su razni znanstvenici smišljali tijekom rata, ali ovaj prijedlog je odobrio i sam Winston Churchill, te je tajno (i brzo) izgrađen prototip mase 1.000 tona.
Izumitelj Geoffrey Pyke smatrao je kako je divovski brod od plutajućeg leda prirodno rješenje u slučaju materijalnih ograničenja. Vladala je nestašica čelika i aluminija, ali vode je bilo u izobilju. A njeno pretvaranje u led zahtjevalo je relativno malo energije. Zašto onda ne koristiti led umjesto čelika? Pyke je zamislio divovsko plovilo duljine do dva kilometra, s čvrstim trupom napravljenim od leda. Na vrhu bi bila duga platforma za slijetanje, a kroz sredinu donjeg dijela, od pramca do krme, nalazila bi se praznina. U tome praznom prostoru nalazilo bi se spremište zrakoplova. Brod je projektiran da bude najveći stroj ikada izgrađen na kopnu ili vodi. Sama njegova veličina, kao i sposobnost da ga se popravlja vodom, učinila bi ga praktički nepotopivim - pravo superoružje.
Ustvari Pyke čak ni nije bio prvi koji je zamislio brod od leda, bila je to već godinama neka vrsta uobičajene šale u britanskoj mornarici. I to iz dobrog razloga - led je krt i topi se. A sante leda imaju i sklonost prevrtanja. Pyke je stoga morao smisliti način kako da spriječi topljenje te ga uz to i stabilizira. Kako su Pykea njegovi kolege u Zajedničkim operacijama smatrali kao neku vrstu lokalnog genija, dopustili su mu da se i dalje bavi naizgled ludom idejom sante-broda.
Usavršavanje pykreta
Rješenje je stiglo u obliku nečega što je postalo poznato kao pykret - mješavina drvene pulpe i zaleđene vode. Drvo je služilo za učvršćivanje samog leda, poput čelične armature u betonu. Pykret je dobro plutao i sporije se topio. Moglo ga se strojno obrađivati poput drveta, te lijevati poput metala. No da bi ostao hladan brod je trebao imati dobru toplinsku izolaciju, kao i sustav frižiderskih uređaja koji bi spriječavali topljenje.
U usavršavanju mješavine leda i pulpe pomoć je pružio molekularni biolog Max Perutz. Kasniji dobitnik Nobelove nagrade zbog svog rada na hemoglobinu, Peruzt je unovačen u projekt zahvaljujući njegovoj stručnosti za ledenjake i strukture kristala leda. Zadovoljan Perutzovim rezultatima, Pyke je svoju viziju predstavio lordu Mountbattenu, zapovjedniku Zajedničkih operacija, koji je odnio uzorak pykrita direktno premijeru Churchillu.
Razvoj pykrita nije bio bez incidenata. Tako je na javnom balističkom testiranju, koje je trebalo dokazati kako je pykrit otporan na metke, metak koji se odbio od boka ovog materijala okrznuo nogu jednog admirala. No unatoč svemu, donesena je odluka da se što prije krene u ostvarivanje projekta.
Prototip je naručen 1943. godine, a trebale su ga u Kanadi izgraditi osobe s prigovorom savjesti koje nisu znale stvarnu svrhu projekta. Model od 1.000 tona, dimenzija 10 puta 20 metara izgrađen je na jezeru Patricia u Alberti. Tijekom ljeta zaleđenim ga je održavao motor sa samo jednom konjskom snagom, kako bi se dokazala opravdanost dizajna. Nakon uspješnog testa trebalo je biti naručeno kompletno plovilo u punoj veličini, za čiju izgradnju bi se koristilo najmanje 300.000 tona drvene pulpe, 25.000 tona izolacijskog materijala, 35.000 tona drvne građe i 10.000 tona čelika. Projekt je nazvan Habakkuk po stihu manje poznatog biblijskog proroka Habakkuka.
Rast troškova
Kako je projekt napredovao pojavljivale su se nove komplikacije te su unošene nove varijable u probno plovilo, u kojem je deformacija leda povećala zahtjev za čelikom i izolacijskim materijalom. Brod pune veličine trebao je imati domet od preko 11.000 kilometara, maksimalnu brzinu od 7 čvorova (13 km/h), trebao je biti sposoban nositi teške bombardere, te biti otporan na torpeda. Dužina mu je trebala biti do dva kilometra, težina i do 2.2 milijuna tona, a za kretanje po oceanu bilo je potrebno opremiti ga s 26 elektromotora.
Na kraju je projekt Habakkuk otkazan zahvaljujući slijedu okolnosti. Povećana potreba za čelikom bila je prevelika, nove zračne baze umanjili su potrebe za nosačima, a veći tankovi za gorivo pomogli su povećati dolet zrakoplova. I procjenjena cijena od 10 milijuna ondašnjih britanskih funti smatrala se previsokom za eksperimentalno plovilo.
No prototip je dokazao da postoji potencijal, iako je kasnije zapostavljen. Bila su potrebna tri vruća kanadska ljeta da se probno plovilo potpuno otopi. Njegovi ostaci još i sada mogu se pronaći na dnu jezera Patricia u Nacionalnom parku Jasper, označeni podvodnom tablom.
