Nakon što je ostala bez posla u redakciji časopisa "Vojnosanitetski pregled" u Beogradu i postala višak, Snježana Čujić, koja je početkom devedesetih emigrirala iz Hrvatske u Srbiju, odlučila je napustiti zemlju sa svojom obitelji, dvojicom sinova (11, 15) i suprugom, te sreću potražiti u Njemačkoj, piše Deutsche Welle. Međutim, prije toga je morala obitelji objasniti ne samo razloge za tu avanturu, već i objasniti im zašto je potrebno započeti s učenjem njemačkog jezika i dobro ga položiti.
"Rekla sam im kako je krajnje vrijeme da se zajedno potrudimo oko preseljenja u Njemačku jer time povećavamo šansu prvenstveno za njihovu bolju perspektivu. Na konstataciju da bi mama tamo sigurno brže pronašla novi posao, a tata više zarađivao, probudila se u njihovim očima ona zdrava, dječja radoznalost. Krenusmo mi u tu avanturu. Kada čovjek ostane bez posla pokreće u sebi motore i pronalazi sve moguće obnovljive izvore energije ne bi li pregrmio taj udar asteroida kako bi posljedice bile što bezbolnije. Dobra organizacija – ključ uspjeha", objašnjava Čujić.
Prema riječima direktorice škole stranih jezika Urban school u Beogradu Olivere Nešić Jovanović, gdje su njezin suprug i najmlađi sin učili njemački jezik, broj polaznika koji uče taj jezik povećan je u odnosu na prethodnu godinu za dvadeset posto. Osim toga, primijećeno je da djeca sve ranije počinju s tečajevima, već od trećeg razreda osnovne škole.
Stan postao velika učionica
Čujić nadalje opisuje kako se u međuvremenu njihov stan pretvorio u "veliku učionicu" i postajalo je sve zanimljivije. Jedan drugome su pregledavali zadaće, odgledali su obiteljski cijelu seriju "Extra auf Deutsch" na YouTube-u i još njih nekoliko, u dječjoj sobi oblijepili su zid s njemačkom gramatikom, Viber poruke pišu na njemačkom, a stariji sin je počeo slušati njemački rap.
Ono što zvuči potresno jest koliko dramatično Čujić opisuje situaciju u Srbiji zbog koje mnogi poput nje odlaze i vode sa sobom cijele obitelji. "Ono što vidimo i čujemo oko sebe svakim danom potvrđuje da smo donijeli dobru odluku. Autobuse nema tko voziti, pacijente nema tko liječiti, liftove nema tko popraviti. U parkovima je sve tiši žamor djece. Doza ravnodušnosti na galopirajuću migraciju postaje zabrinjavajuća. Na našem ulazu još jedna obitelj s dvoje maloljetne djece odlazi u Ameriku. Ukupno osam samo s jednog beogradskog ulaza broj 78 na Banjici, za sada."
Najviše podrške i pomoći iz Hrvatske
Čujić kazuje kako su se mnogi razočarani ljudi s prostora bivše Jugoslavije povezuju zbog sličnih problema, a najviše je podrške i pomoći dobila iz Hrvatske iz koje je emigrirala. "Zahvaljujući internetu shvaćamo koliko je to masovna pojava. Priče onih koji odlaze su manje-više slične, ali opet je svaka drugačija i zato ne čudi što se objavljuju u svim medijima, na društvenim mrežama, forumima. Razočarani u svakodnevicu koja im tako malo nudi i uvjereni da će im negdje drugdje biti bolje, povezuju se ljudi s prostora nekadašnje Jugoslavije.
Tko bi rekao da ćemo najviše informacija, podrške, konkretne pomoći dobiti od zemljaka i to iz susjednog grada u Hrvatskoj iz koga sam emigrirala devedesetih. Tako se zatvorio jedan krug i ispostavilo se da nas, bez obzira na naciju i vjeru, vezuje ista muka."
Nastavak života u Bonnu
Pitanje je samo dana kada će obitelj Ćujić nastaviti s obiteljskim životom u okolici Bonna. Snježanin suprug već radi u Njemačkoj s nostrificiranom diplomom elektroničara, a ona se nada da će mu se s djecom pridružiti do početka nove školske godine. Ostalo im je još pronaći stan.
