Dok su oči svijeta uprte u Ukrajinu i Rusiju, gotovo ispod radara je prošla velika vojna transakcija između Srbije i Kine. Šest zrakoplova kineske Narodnooslobodilačke vojske sletjelo je 9. travnja na beogradski aerodrom Nikola Tesla s komponentama FK-3, raketnog protuzračnog sustava zemlja-zrak. Ugovor između dvije zemlje je potpisan 2019., a javno objavljen godinu dana kasnije. U ožujku je Srbija čak formirala i novu postrojbu zaduženu samo za FK-3.
Znakovito, s obzirom na rat u Ukrajini, ali Pekingu se konačno otvorio put preko Srbije k europskim obrambenim tržištima. Za Srbiju ova isporuka znači dvije stvari. Prvo, zamjenu zastarjelih obrambenih sustava, a drugo i još važnije, nastavak vanjskopolitičkog balansiranja između velesila i nastojanje da od svake od njih izvuku što je više moguće političke potpore, ali i koristi, piše Foreign Policy.
Kineski put prema Europi
Europska unija je nametnula embargo na uvoz kineskog oružja zbog nasilnog gušenja prosvjeda na Tiananmenu. Taj embargo je još uvijek na snazi, ali neke ga zemlje zaobilaze pomoću ugovora o razmjeni tehnologije dvostruke namjene. Srbija, kao kandidatkinja za ulazak u Europsku uniju, dobar je poligon za Kinu da ispita kako može ući na europsko obrambeno tržište.
No, nabava FK-3 nije prva srpsko-kineska vojna suradnja. Prije dvije godine susjedna je zemlja dobila kineske dronove CH-92A, što je ujedno bila i prva isporuka kineskog oružja u Europu. Njihov ministar obrane Wei Fenghe prošle je godine imao turneju po Srbiji, Mađarskoj, Sjevernoj Makedoniji i Grčkoj, odreda važnim zemljama za kinesko nastojanje o čvršćem povezivanju s Europom. Time su pokazali ambiciju i za druge zemlje u srpskom susjedstvu, a koje su na jednom od glavnih zacrtanih kineskih uvoznih koridora u Europi. Naravno, isporuka sustava FK-3 znak je jačanja njihovih ambicija.
Srpsko naoružanje se uglavnom temelji na sovjetskoj ili domaćoj vojnoj opremi proizvedenoj po sovjetskim licencijama. Velik dio njihova arsenala proizveden je još u vrijeme Jugoslavije. Time su uspjeli odvratiti NATO-ove snage tijekom Kosovskog rata 1999., ali tehnologija i principi ratovanja su otada još više napredovali. Stoga je kontrola nad zračnim prostorom već dugo u središtu srpskog obrambenog planiranja. Bombardiranja Beograda i drugih gradova 1941. i 1999., potaknula su srpsko vodstvo da razmišlja o nabavi bilo kakvih sustava koji mogu oboriti bilo koji leteći objekt.
Jedna stolica manje?
Ova tranša je dio već poznatog sjedenja na nekoliko stolica, koje Srbija u svojoj vanjskoj politici prakticira posljednjih nekoliko godina, čime uzrokuje istovremeno zadovoljstvo, ali i bijes velesila. To se vidi i u vojnom arsenalu. Uz već spomenute kineske dronove i sustave PZO-a, Srbija je 2019. od Rusije i Bjelorusije dobila rabljenje MiG-ove 29, a predsjednik Aleksandar Vučić već je najavio kako će ih zamijeniti francuskim Rafaleima ili britanskim Typhoonima. Srbija je od Rusije kupila i raketni protuzračni sustav Pancir-S1, a od Francuske krstareće projektile Mistral. Najavljena je i kupnja turskih dronova Bayraktar, na koje se uvelike oslanjaju ukrajinske obrambene snage.
Jasno je kako Srbija želi bolje odnose sa Zapadom. No, nabavljajući kinesko oružje, nekako ostavlja Rusiju po strani. Nakon što je najavljena kupnja kineskog sustava FK-3, u ruskim se medijima mogao iščitati bijes Kremlja zbog te odluke, jer se Srbija ipak nije odlučila za sustav S-300 koji u Beogradu ima gotovo mitski status zbog tvrdnje da NATO ne bi reagirao 1999. da ga je Srbija tada posjedovala.
No, fokus je ionako sad na Rusiji, ali ne iz srpske perspektive. Srbija i Kina vjeruju da će u ovakvim okolnostima imati više prostora za razvoj bilateralnih odnosa. Rat u Ukrajini ionako prisiljava Srbiju da se donekle odmakne od Rusije. Nakon što je glasala za suspenziju ruskog članstva u Vijeću za ljudska prava UN-a, Srbija je dobila izuzeća od europskih sankcija protiv ruskih energetskih kompanija, što je od posebne važnosti budući da je njihova gotovo cijela energetska industrija u većinskom ruskom vlasništvu.
"Iako Europa očito ima utjecaj na Srbiju, istina je da Peking može popuniti i mnogo praznog prostora koji će nastati udaljavanjem Beograda od Moskve", piše srpski politolog Stefan Vladisavljev. Ruski napad na Ukrajinu, mogao bi Srbiju potaknuti da još više računa na kinesko naoružanje. Rusko-srpske veze se idoliziraju kao savez slavenskih i pravoslavnih naroda, no riječ je o oportunom partnerstvu, kojem je cilj geopolitička moć.
Kratkoročno isplativ gambit
Doduše, nije jasno hoće li se Vučić pridružiti sankcijama protiv Rusije i time razbjesniti veliki bazen rusofilnih glasača, ali mogao bi se pritajiti, što u prvi plan ponovno gura Kinu. Uz to, gotovo 65 posto srpskog pučanstva najviše vjeruje vojsci, pa je bilo kakvo njeno jačanje uvijek pozdravljeno. Rat u Ukrajini je pomogao Vučiću i da osvoji još jedan mandat na narativu snažnog i iskusnog vođe koji će zemlju održati stabilnom u izazovnim vremenima.
"Nije me briga za zapadna ili istočna veleposlanstva. Nije me briga za Amerikance, Ruse, Europljane ili bilo koga drugog. Odlučit ću u skladu s interesima Republike Srbije", poručio je Vučić tijekom nedavno održane vježbe Štit 2022. Jasno, vlast koja nabavlja napredno oružje i predstavlja se kao jamac sigurnosti u teškim vremenima, jača svoj položaj u postizbornom razdoblju.
Ali, ne treba zaboraviti da je Srbija članica NATO-ovog programa Partnerstvo za mir, što je najveća razina suradnje koju neka država nečlanica može imati s NATO-om. Srpski čelnici možda bi mogli dobiti na vremenu govoreći Zapadu: "Polagano se udaljavamo od Rusije, pa nas ostavite s Kinom." To je gambit koji bi se kratkoročno mogao isplatiti, ali ne i dugoročno, jer će kinesko-američko rivalstvo kad-tad zahvatiti i Srbiju, a rat u Ukrajini bi naspram toga izgledao kao mala fusnota u knjizi njihovih vanjskopolitičkih odnosa.
