Najveći svjetski proizvođač nafte je saudijska državna tvrtka Aramco koja ima rezerve nafte od oko 265 milijardi barela što je više od 15 posto globalnih rezervi. Aramco dnevno izvlači 10,3 milijuna barela, što je duplo više nego prvi sljedeći naftni div, ruska državna tvrtka Rosneft. S Muhamedom bin Salmanom na čelu pokrenuta je inicijativa za dugoročnu strategiju koja uključuje prodaju dionica te tvrtke kako bi se fokus stavio na nove industrije i razvoj u drugom smjeru. Nakon prodaje dionica Aramcoa, saudijski državni fond mogao bi kupiti gigante kao što su Apple, Google, Microsoft ili Berkshire Hathaway koji su četiri najveći kompanije na burzama.
Bez obzira na veliku tržišnu vrijednost koju donosi ta tvrtka, stručnjaci vjeruju kako to nije dovoljno da bi se Saudijska Arabija razvijala u drugom smjeru: 'Jasno je da se Saudijska Arabija treba reformirati, preinačiti i ponovno usmjeriti energiju na svoje gospodarstvo, ali to će uključivati više od samog povećanja ulaganja u ne-naftne industrije', rekao je Paul Sullivan, profesor sigurnosnih studija na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu.
Navedeni vodeći proizvođači, osim Rusije, također su i članovi Organizacije zemalja izvoznica nafte. Svojim dogovorima i odlukama reguliraju svoju proizvodnju pa istovremeno i cijene nafte u svijetu. Cijene barela sirove nafte s godinama su pale s razine od preko 100 dolara po barelu na 30 dolara. Nekoliko je razloga tomu: prevelika proizvodnja i prevelika ponuda naspram slabijoj potražnji, a zatim i usporavanje globalne ekonomije, naročito kineske koja je ključni potrošač energije.
Kratko i jasno - ovisno o gospodarskom stanju i napretku velikih naftnih sila te o njihovim međusobnim dogovorima ovise i cijene nafte u svijetu pa tako i u Hrvatskoj. U nekoliko navrata, kad je cijena sirove nafte počela značajno padati, dogovoreno je smanjenje proizvodnje u zemljama OPEC-a. Takva intervencija je dovela do ponovnog rasta cijene nafte. Specifično, u dva navrata je organizirano smanjenjenje proizvodnje - za vrijeme azijske financijske krize 1998. i za vrijeme globalne recesije desetljeće kasnije. U oba navrata, cijena sirove nafte je prestala padati. Različite ekonomske i globalne krize kroz godine su utjecale na proizvodnju, distribuciju i cijenu nafte u svijetu. Što bi značilo da zatvaranjem i zamrzavanjem tržišta cijena nafte raste, dok otvaranjem tržišta cijena barela nafte pada radi povećane proizvodnje i potražnje.
Postoji alternativa rastu cijene nafte?
Dr. Doug Parr, glavni znanstvenik u Greenpeace UK, upozorio je da će krajnja propast industrije fosilnih goriva stvoriti 'puste zajednice', osim ako Vlade ne poduzmu korake u prelasku na gospodarstvo s niskom razinom ugljika. 'Upozorenja stručnjaka iz klimatskih znanosti sve su jača, sada je vrijeme da shvate da budućnost nije u fosilnim gorivima,' rekao je dr. Parr za The Independent.
Jedan od primjera tvrtki koja ulaže u obnovljive izvore energije je Engie koja rasprodaje svoje termoelektrane te prava na istraživanje fosilnih goriva. Ta je tvrtka provela i istraživanje na primjeru francuske regije Provansa-Alpe-Azurna obala u kojoj živi oko pet milijuna ljudi. Istraživanje je pokazalo da bi uz stopostotni prelazak na obnovljive izvore energije do 2030. godine mogla uštedjeti 20 posto u odnosu na sadašnje troškove energije.
Hrvatska krenula u dobrom smjeru
Nafta u Hrvatskoj poznata je od davnine. U 12. stoljeću spominje se katran koji se prodavao u Dubrovniku. Iz 16. stoljeća postoji zapis s preporukama za pripravu lijekova iz nafte. Otkrivena su ležišta nafte u Selnici, Peklenici, Ribnjaku, Velikom Pogancu, Mikleuški, Baćin Dolu i Starom Petrovu Selu.
Prva rafinerija nafte u Hrvatskoj, kao jedna od prvih u Europi, izgrađena je već 1883. u Rijeci, u blizini luke, što je bila pogodnost za prijevoz sirovine morem, a njezinih prerađevina morem i željeznicom. Rafinerija u Rijeci tada je podmirivala trećinu potreba Austro-Ugarske za naftnim proizvodima, u prvome redu za petrolejom, parafinom, organskim otapalima i katranom. U Hrvatskoj je dobivanjem domaće nafte i plina do polovice 1990-ih pokrivano više od 40% ukupne potrošnje primarne energije, što je trenutačno smanjeno na približno 30%. Danas su najveći prerađivači nafte u Hrvatskoj rafinerije u Rijeci i Sisku.
Bez obzira na razvoj naftnih izvora u Hrvatskoj, sve se više stavlja fokus na obnovljive izvore energije. Obnovljivi izvori energije u hrvatskom se Zakonu o energiji definiraju kao: izvori energije koji su sačuvani u prirodi i obnavljaju se u cijelosti ili djelomično.
Obnovljivi izvori energije su tako:
- kinetička energija vjetra (energija vjetra)
- Sunčeva energija
- biomasa
- toplinska energija Zemljine unutrašnjosti i vrući izvori (geotermalna energija)
- potencijalna energija vodotoka (vodne snage)
- potencijalna energija plime i oseke i morskih valova
- toplinska energija mora
Republika Hrvatska se, kao članica Europske unije, obvezala na prihvaćanje europskog klimatsko-energetskog paketa koji podrazumijeva i Direktivu 2009/28/EZ o poticanju uporabe energije iz obnovljivih izvora. Prihvaćanjem direktive, Hrvatska je preuzela obvezu povećanja uporabe energije iz obnovljivih izvora.
U svrhu poticanja razvoja i korištenja obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj, izrađeni su programi sufinanciranja nabave takvih sustava od strane Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te sustav poticanja proizvodnje električne energije putem povlaštenih otkupnih cijena. U Hrvatskoj je u sustavu poticaja u pogonu 1.070 elektrana na obnovljive izvore energije (OIE). U odnosu na posljednje izvješće riječ je o povećanju za 65 elektrana. Tako je elektroenergetski sustav bogatiji za jednu vjetroelektranu, 62 postrojenja na sunčevu energiju, jednu hidroelektranu, jednu elektranu na bioplin, dok se broj instaliranih i u rad puštenih pogona koji koriste druge izvore obnovljive energije nije povećao. U narednom periodu predviđa se puštanje u pogon još 280 postrojenja.
Energetska tranzicija je danas zahvatila cijeli svijet, te sve manje ovisi o poticajima razvoju tehnologija koje koriste obnovljive izvore energije. Također, tranzicija sve manje ovisi o odlukama velikih energetskih kompanija i politike, a sve više o demokratizaciji i uključivanju građana u razvoj projekata u energetici. Studija koju je provela Zelena energetska zadruga na traženje Greenpeace-a, pokazuje da u tehničkom i ekonomskom pogledu nema dugoročne alternative 100% obnovljivom elektroenergetskom sustavu. Dinamikom razvoja bi se u izgradnji postrojenja do 2050. u Hrvatskoj otvorilo 126.893 radnih mjesta ili u prosjeku 3.626 radnih mjesta godišnje. U održavanju bi se otvorilo 7096 stalnih radnih mjesta. U nova proizvodna postrojenja OIE bilo bi investirano oko 13 milijardi dolara, a utjecaj na porast BDP-a bio bi četverostruki u odnosu na porast cijena energetskog sustava.
