Tada su, naime, ratnici južnoafričkog plemena Zulu, opremljeni samo kopljima i štitovima od volujske kože, porazili dobro naoružane britanske vojnike.
Čuveni britanski osjećaj za organizaciju, koji se i danas rado spominje čak i kroz primere uvođenja reda u bivše britanske kolonije, katastrofalno je podbacio upravo u jednom takvom pokušaju civiliziranja "nedovoljno zrelih" naroda, za koje je, prema uvjeravanju britanske administracije, bilo bolje da o njima brine netko "pametniji".
Da nitko nije pretplaćen na pamet, pokazalo se u sukobu britanskih vojnika s afričkim plemenom Zulu, tijekom nastojanja Britanije u 19. stoljeću da proširi svoj politički i ekonomski utjecaj na crnom kontinentu.
Kralj nije dao svoje podanike
Lord Frederic Thesiger Chelmsford, zapovjednik u Južnoj Africi, ocijenio je da nezavisno kraljevstvo Zulu predstavlja prijetnju britanskim težnjama, a tenzije su dostigle vrhunac kada je vladar tog afričkog plemena, kralj Cetshwayo, odbio Chelmsfordu isporučiti svoje sunarodnjake, koje su Britanci optužili za ubojstvo nekoliko njihovih vojnika.
To je bio povod za odluku Britanaca da napadnu kraljevstvo Zulu, a prvi sukob odigrao se 22. siječnja 1879. godine, poznat u povijesti kao Bitka za Isandlwanu.
Nasuprot britanskim vojnicima, koji su bili naoružani najsuvremenijim oružjem u to vrijeme, Zului su u bitku krenuli samo s kopljima i štitovima od volujske kože i tek s nekoliko pušaka, kojima gotovo i da nisu znali rukovati.
Britanci su, osim oružja, obilovali i samopouzdanjem da svojom vojnom silom i logistikom mogu poraziti bilo koje goloruko afričko pleme.
Kralj Cetshwayo oko godne 1875.
Zului kao Troja
Ali pred sobom su imali neprijatelja koji je izrastao na ratničkoj kulturi, čiji su pripadnici prolazili zahtjevnu vojnu obuku, bili dobro istrenirani, organizirani i vrlo motivirani odbraniti svoj teritorij.
Osim nedostatka pravih informacija o protivniku, Britanci nisu poznavali ni teren, a zbog pretjerane samouvjerenosti ispostavilo se da nisu dobro razradili ni taktiku u slučaju povlačenja.
Zului su napadali žustro, ne uzmičući ni kada su bivali ranjavani. Zapanjeni tolikom hrabrošću, britanski vojnici počeli su mahnito pucati i ubrzo ostali bez municije.
Predvečerje bitke dočekalo je svega 55 preživjelih Britanaca, među njima i Horace Smith-Dorrien koji je, kasnije, svjedočio da je bilo mnogo taktičkih promašaja, ali je kao najpresudnije za poraz naveo to što nisu mogli da otvoriti sanduke sa zalihama metaka.
Iako svjedočanstva ostalih koji su preživjeli bitku nisu bila potpuno suglasna s ovom verzijom, sve se vrtjelo oko ponestale municije usred bitke.
Bitka kod Isandlwane
Povijesne knjige bilježe odvijače
U knjizi Bitanska politička povijest od 1867. do 2001: Demokracija i propadanje navedeno je da je glavni razlog ovog fijaska, zapravo, bio nedovoljan broj odvijača među britanskim vojnicima.
Naime, kada je Britancima ponestalo municije, uprkos zalihama od 480.000 metaka, nisu ih mogli koristiti jer su bili pakirani u sanduke pričvršćene sa po devet velikih vijaka, a u logoru su imali samo dva odvijača.
Dostavljanje municije je išlo presporo, a nisu pomogli ni pokušaji da se sanduci razbiju sjekirama.
Kada bi ostajali bez metaka, vojnici su napuštali svoje položaje i tako slabili obranu, što je neprijatelj uspješno iskoristio.
Nakon povlačenja britanskih vojnika, Zului su temeljno opljačakali njihov logor, ali ni spomenuta, ni druge povijesne knjige ne bilježe što se potom dogodilo s ona dva odvijača.
A sam lord Chelmsford iskupio se za neslavni poraz kasnije te godine, pobjedom u Bitki kod Ulundija, kojom je i završio rat Britanaca protiv Zulua.
