Business Insider izdvojio je 12 slučajeva u kojima se pokazalo kako je Odbor koji odlučuje o dobitniku Nobelove nagrade u najboljem slučaju bio kratkovidan, ili u najgorem - naivan.
1. Elihu Root (1912.) Rootu je dodijeljena Nobelova nagrada za hrpu malih postignuća. No, Odbor je, kako se pokazalo, previdio jednu "sitnicu" - Elihu Root bio je ratni tajnik tijekom brutalne represije nad filipinskim pokretom za neovisnost, a zbog čega su Filipini ostali pod američkom jurisdikcijom još više od 30 godina.
2. Aristide Briand (1926.) Briand je bio francuski ministar vanjskih poslova, a nagradu je primio zbog predvođenja ugovora iz Locarna. Ugovorom s fiksirane njemačke zapadne granice, no istočne su ostale "otvorene za arbitražu", što znači da će slabiji istočnoeuropski narodi morati pregovarati o uvjetima vlastitog postojanja.
Poljski ministar vanjskih poslova kasnije će o kazati kako je tim ugovorom "od Njemačke službeno zatraženo da napadne istok, u zamjenu za mir na zapadu".
3. Frank Kellogg (1928.) 1928. godine američki državni tajnik Kellogg je bio koautor sporazuma u kojem su čelnici velikih sila dogovorili da se odriču rata. U to se vrijeme to činilo kao dobra ideja - Prvi svjetski rat je još bio relativno svjež u sjećanju javnosti.
No, sada to izgleda samo kao ljuta šala, s obzirom da samo nekoliko godina kasnije Njemačka započinje s nasilnim širenjem svojih granica.
4. Carl von Ossietzky (1935.) E, ovo je slučaj kada je pravi čovjek primio pravu nagradu, ali je sam Odbor djelovao sramotno. Von Ossietzky, pisac i pacifist, pomogao je razotkriti njemačko tajno naoružavanje iako je Versajski ugovor ovoj zemlji nakon Prvog svjetskog rata najstrože zabranio ponovno naoružanje.
Dva člana Odbora zbog ove su odluke dala ostavku, a Hitler je Ossietzkog dao uhititi te ga zatočiti i koncentracijskom logoru.
5. Nitko (1948.) Jedno od pravila za dodjelu Nobelove nagrade jest da ako nema nikoga tko udovoljava kriterijima za dobivanje nagrade, ona onda neće ni biti dodijeljena.
No, 1948. je bila godina kada je postojao očiti kandidat za Nobela koji je iz nekog razloga ignoriran. Te godine ubijen je Mahatma Gandi, vođa indijskog nenasilnog pokreta za neovisnost. Gandi je do tada već 12 puta bio nominiran za nagradu, no nikad je nije primio. Prema pravilu, dobitnik Nobela mora biti živ, no Odbor nije vidio razlog da učini iznimku u ovom slučaju.
6. Henry Kissinger i Le Duc Tho (1973.) Savjetniku američkog predsjednika Nixona za sigurnost Henry Kissingeru nagrada je dodijeljena zbog njegova doprinosa na smirivanju vijetnamskog rata. No, ranije te godine otkriveno je i kako je Kissinger predvodio ideju američkog tajnog bombardiranja Kambodže u kojem su poginule stotine tisuća ljudi, a Kissinger je i koordinirao mnogim ubojstvima i otmicama u Boliviji, Brazilu, Argentini, Urugvaju, Paragvaju i tako dalje.
Le Duc Tho, nasljednik Ho Ši Mina na čelu vijetnamske Komunističke partije barem je imao dovoljno osjećaja da odbije prihvatiti nagradu.
7. Yasser Arafat, Shimon Peres i Yitzakh Rabin (1994.) Još jedan primjer kratkovidnosti Odbora za dodjelu nagrade. Trojka koja dijeli nagradu kasnije je optuživana za brojne ratne zločine.
8. Kofi Annan i Ujedinjeni narodi (2001.) Kofi Annan je 2004. godine istraživan jer je nepropisno usmjerio irački program "arms for food" svome sinu. Prema pisanju Washington Posta, još uvijek je naznačeno da je Annan možda u početku zaveo istražitelje o kontaktima koje je imao sa višim rukovoditeljima u tvrtki njegovog sina prije nego što su dobili ugovor s UN-om.
9. Wangari Muta Maathai (2004.) Maathai je cijeloga svoga života bila demokrat i ekološka aktivistica koja se zalagala za unaprjeđivanje političkih prava i za održivi razvoj u Keniji i istočnoj Africi. Ipak, imala je čudne stavove o porijeklu HIV-a:
Kako je tada izvijestio The Standard, Maathai je vjerovala da je virus namjerno stvoren od strane znanstvenika sa zapada kako bi se smanjila populacija u Africi.
10. Barack Obama (2009.) Treba li ovo dodatno objašnjenje? Ovo je bila godina kada je Odbor trebao propustiti ikoga imenovati za nagradu.
