Spavate li uopće ovih dana? Malo, jako malo. Ovo je već peti dan. Neprestano se dežura, ljudi se izmjenjuju, Hrvatska gorska služba spašavanja samo ovom dijelu zemlje ima kontaktne centre u Splitu, Vrgorcu, Imotskom, Sinju, Omišu, Kaštelima, Drnišu, Metkoviću i Šibeniku.
Evo, iznad Baćinskih jezera je zameteno pet pastira već četiri dana. U kontaktu smo s njima, ali ocijenili smo da još nisu životno ugroženi, pa se bavimo prije svega bolesnicima i ozlijeđenima.Čega vam najviše nedostaje na terenu? Terenskih vozila. Imamo vrhunske ljude oni su alpinisti trenirani da dođu do najudaljenijih i najzametenijih terena, po ledu i dubokom snijegu. Imamo ih i u dovoljnom broju - ovog časa imamo 150 ljudi, a mogli bi ih imati i više kada bi ih povukli iz drugih krajeva zemlje. Ali kada je u pitanju prebacivanje od mjesta do mjesta gdje je potrebna pomoć, vozila nam predstavljaju problem. Ljudi ne mogu ići pješke iz Vrgorca ili Vinjana Donjih u Glavinu Gornju. Za to treba terensko vozilo, jer moraju se probijati po cestama do najdalje točke do koje mogu doći i odakle se jedino na skijama može nastaviti dalje.
Koliko vas to usporava u poslu i nedostaje li vam još nešto, osim vozila? Ograničeni smo i možemo djelovati na 15-ak lokacija istovremeno, a u drugom slučaju bi mogli pokriti vjerojatno i 30. Mi ćemo neupitno doći gdje treba, ali trebamo se držati prioriteta. Evo, iznad Baćinskih jezera je zameteno pet pastira već četiri dana (razgovor je obavljen u utorak, op.a.). U kontaktu smo s njima, ali ocijenili smo da još nisu životno ugroženi, pa se bavimo prije svega bolesnicima i ozlijeđenima odnosno prebacivanjem građana u bolnicu ili dopremanjem lijekova.
Što se tiče pitanja što nam nedostaje, to je naravno novac, jer gorivo, telefonski računi, vozila i registracije nisu ništa jeftiniji nama, nego drugim javnim službama. Mi isto jedemo i imamo potrebe na terenu, imamo obuke radi produljenja licenci, a unatoč potrebama, za našu službu sredstva dolaze na kapaljku, mada darujemo svoj rad i vrijeme, dakle radimo besplatno.
Imate li osjećaj da se stvara pogrešan dojam da je HGSS zimska služba? Ne znam. Mi zapravo jesmo na neki način zimska služba, jer smo služba koja funkcionira upravo u ovim uvjetima, tamo i kada druge javne službe ne mogu funkcionirati. Ne zamjenjujemo mehanizaciju, već imamo sposobnost funkcionirati u surovim i nepristupačnim uvjetima. Evo, trenutno čak rješavamo dotok hrane životinjama u Zoološki vrt, dok pričam s vama, u tijeku je 25 paralelnih intervencija. Mi nemamo apsolutno pretenzija da budemo više od GSS-a. A GSS, je djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku, jer pokriva preko 80 posto terena Hrvatske koji su izvan naselja i javnih prometnicama, a pogotovo po lošim vremenskim okolnostima. Naša sposobnost se temelji na ljudskom potencijalu - ljudima prekaljenima po Himalajama i najdubljim ponorima svijeta i tu ima puno dobrovoljaca koji će pomoći doprijeti do onih kojima su potrebni i popeti se tamo gdje tehnika i druge službe ne mogu. Mi smo produžena ruka Hitne pomoći, da bi pomoć doprla tamo gdje oni ne mogu doći, ali i policije i svih drugih.
U kakvoj ste koordinaciji s drugim službama, organizacijski gledano? Mi surađujemo, naravno, sa svima. Mi smo dio sustava i ne mijenjamo nikog, niti nas itko mijenja, kao što u bolnici otorinolaringolog ne može mijenjati ortopeda i kirurga. Državna uprava za zaštitu i spašavanje, vatrogasci, policija, svi rade svoje. No, nažalost, GSS je javna potreba u narastanju, pogotovo u Hrvatskoj. Nekad se govorilo da su ljudi koji idu u planine luđaci. A danas takvih 'luđaka' imate koliko hoćete! U razvijenim gospodarstvima svijeta glavnina ljudi živi u gradovima i željna je prirode i sve više ljudi boravi u prirodi. Vole i skijanje. Po zakonu velikih brojeva, tako dobivate i više ljudi koji su bolesni i koji se mogu ozlijediti. HGSS je zato zabilježio geometrijski porast nesreća i intervencija, kao i druge spasilačke službe. Kad je bilo pet do šest ljudi koji su išli na Mosor, to nije bio problem. Ali kada ide 50.000 ljudi, to je problem. Prije deset godina na Cetini ste imali petsto ljudi tijekom cijele godine. Sada ih se samo na raftingu spušta sto tisuća, a tu, dakako, ima i srčanih bolesnika, dijabetičara, neopreznih i, naravno, raste broj nesreća.
Dobro smo iskoordinirani s drugim službama, ali moram reći da ja osobno i HGSS godinama upozoravamo na potrebu formiranja kvalitetnog sustava - legislative, kvalitetne procedure za operativne postupke, planiranje i predviđanja, pripremu i tek onda djelovanje. Sustav nije dovršen, ali se konstituira sve kvalitetnije, velikim djelom zahvaljujući nama. Integrirani smo u svjetsku struku kao respektabilna, svjetski kvalitetna i učinkovita služba. Imamo visokoobrazovane kadrove i volontere, u našim redovima su doktori znanosti i imamo svjetske licence koje garantiraju da smo mi ta produžena ruka koja ide i u vatru i u vodu, tamo gdje je najteže. Ali, za sada ne osjećamo da sustav razumije našu važnost za opću sigurnost. Proračun nam je prosjački, nemamo svoja terenska vozila već samo rashodovana od drugih službi i naš rad se ne shvaća dovoljno ozbiljno.
Naša sposobnost se temelji na ljudskom potencijalu - ljudima prekaljenim po Himalajama i najdubljim ponorima svijeta i tu ima puno dobrovoljaca koji će pomoći doprijeti i popeti se tamo gdje tehnika i druge službe ne mogu. Mi smo produžena ruka Hitne, da bi pomoć doprla tamo gdje ne može, ali i policije i svih drugihOvih dana ste izjavili, povodom lažnih poziva HGSS-u, da je netko 'snalažljiv' procijenio da je lažna dojava dobar način kako ralicu usmjeriti do svog dvorišta. Je li vam se to još događalo? Sporadičnih poziva ima, ali zlonamjernih nije bilo puno, možda pet do šest. Oduzimaju nam puno vremena, jer dok mi bezrazložno interveniramo, a to traje satima, nekome drugom stvarno treba pomoć.
Ali uvijek kažem da je bolje otići deset puta na lažni poziv, nego ne otići na jedan kada ljudima stvarno treba pomoć.
Koliko se da zaključiti iz medija, pojedina su sela najveći problem - potpuno su odsječena. Što savjetujete? Najprije ljudima treba pojasniti što ih ugrožava. To je niska temperatura. Dakle, moraju sačuvati tjelesnu temperaturu toplom odjećom i zagrijavanjem mikroprostora, održavanjem stabilne temperature tako da, na primjer, ne otvaraju vrata kada nije potrebno. Hrana, a negdje i voda su ključni, za to se treba pobrinuti. Treba imati na umu da za topljenje leda treba gorivo i u tom slučaju treba ga osigurati u dovoljnim količinama, kao i hranu. Ali ono što ja uvijek ponavljam jest da se živim ljudima svašta zbiva. Bivaju bolesni i gladni. Neki se ozlijede, drugi su kronični bolesnici pa im trebaju lijekovi, i na to prvo reagiramo - dakle, hrana, lijekovi, voda. A za sve ostalo molimo za strpljenje, jer se nadamo i da će cestarske službe osigurati normalnu komunikaciju sa selima.
Koja su po vama krizna žarišta? Ovog časa nalazi više ekipa na terenu u Vrgorcu, Imotskom, Splitu, Makarskoj, Drnišu, Šibeniku... i zapravo svugdje se to zbiva. Kritično je, po meni, samo tamo gdje je urgentno i gdje je život ugrožen, dakle, najvažnije je otkloniti ono što život dovodi u neposrednu opasnost. Od početka ovog razdoblja snijega do utorka je bilo 350 intervencija i u bar pola postojala je neposredna ugroza, ljudi su morali u bolnicu, na dijalizu i slično. Trenutno rješavamo deset takvih situacija i kažu mi kolege da su neke od intervencija dovršene. Mi funkcioniramo po prioritetima.
Kako gledate na kolapse u velikim gradovima, poput Splita i Zagreba? Je li situacija toliko nesavladiva ili je organizacija zakazala? Opet kažem - najjednostavnije je optužiti gradsku ili državnu vlast, ali to ne bi bilo pravedno jer propusti se nisu događali samo u jednom mandatu. Kod nas je sigurnost, kao najvažnija javna i ljudska potreba, zanemarivana dugotrajno. Tu se opet vraćamo na shemu da je za učinkovit sustav potrebno, prije djelovanja, i pravovremeno predvidjeti, pripremiti djelovanje, dakle, sve ono što sam ranije nabrojao. GSS se tretira kao respektabilna i organizirana snaga samo zato što sustavno radi na tome.
Nekad se govorilo da su ljudi koji idu u planine luđaci. A danas takvih 'luđaka' imate koliko hoćete! Je li vam čudno što se toliko čudimo snijegu u veljači ovih dana? Ja sam na sastancima stožera mlađim kolegama često govorio da, naprosto, ovaj svijet nema opasnosti. Ono što mi nekad zovemo opasnostima je nešto dobro. I samo se treba naučiti kontrolirati te opasnosti. Snijeg je prirodna pojava, kao i kiša, i može nas iznenaditi samo ako smo ju zanemarili pa zato nemamo kišobran.
Koja vam je akcija bila najimpresivnija? Nas može impresionirati jedino njihov broj. Reći ću vam samo ono što se upravo sada dok razgovaramo događa: u tijeku je, samo u Splitsko-dalmatinskoj županiji, desetak akcija spašavanja. Spasioci se probijaju kroz snijeg prema Brštanovu, zbog sumnje na srčani udar, ka bolesnoj starici i Zaveterju, ka bolesnom mladiću u Stomorici kod Brela, astmatičaru u Broćancu. Jedna ekipa ide prema Vlaki u okolici Vrgorca gdje je pacijent koji treba promjenu katetera u bolnici, ali nakon toga i povratak kući gdje ima svu nužnu aparaturu – radi se o 3 km nepročišćene ceste s dubokim snijegom, sada već i zaleđenim. Radi se o bolesnim stanjima i ljudima kojima treba hitan transport u bolnicu, odnosno lijekovi o kojima im ovisi zdravlje. Majci s petero djece u Satriću u okolici Sinja dostavljena je hrana. Sve ove akcije, ali i brojne druge izvedene su uz pomoć skija, a sve više radimo i uz pomoć dereza, te koristeći posebna nosila, akija, za spašavanje po snijegu. Snijeg se sve više pretvara u led pa na brojnim mjestima kretanje bez dereza nije moguće. Ima ih jako puno.
No kada je situacija ovako tragična, obično se događaju i komične situacije. Ne znam sada, ali ima ih puno dirljivih. Imali smo situaciju s jednom bakom koja je odvraćala pomoć dok ne riješimo druge, koji su, kako je rekla, potrebitiji. Kazala je spasiocima kako je ona stara, a ako ju i ne nađemo živu - hvala Bogu. Za razliku od nje, ima i situacija kad su ljudi nervozni i sebični ili pohlepno naručuju hranu i stvari bez kojih doista mogu, a angažiraju naše snage. Zbog toga se čeka i dan duže. Recimo, ova baka je tek četvrtog dana spuštena u dolinu.
Čega se najviše pribojavate ovih dana? Plašim se da se nešto našim ljudima ne dogodi, jer koliko god da su vješti, izloženi su na tom ledu i snijegu. Imali smo dosad nekoliko ozljeda naših pripadnika radi padova i u prometu. Ali mi nismo ljudi koji se baš plaše, dobro kontroliramo opasnosti i suočavamo se s njima. Plaši me vrijeme, ali ne kao meteorološka pojava, jer smo tu osposobljeni, već nedostatak vremena. Često se s njime borimo i kada je to pitanje života ili smrti.
Korisni savjeti za kraj? Strpite se, znamo da ste nervozni, ali zimske službe rade posao i vjerojatno će sva sela biti očišćena. Važno je sačuvati sebe, biti odgovoran za sebe, pomoći i drugima. Kad bi svatko tako radio, sve bi bilo puno lakše i sigurnije.
O kažnjavanju lažnih poziva i materijalnim i nematerijalnim troškovima koji zbog njih nastaju... Da, to je kažnjivo po zakonu. Trošak se stvara, ali to nama nije problem, jer smo racionalni i jeftini - glavna nam je vrijednost trošak ljudskog rada i vrijeme, koje mi zapravo ne naplaćujemo.
O sastanku gradskog i županijskog kriznog stožera na kojemu je gradonačelnik Splita Željko Kerum govorio o cipelama i porezima koji su krivi za ozljede Splićana... Mogu vam reći samo da je GSS odradio posao na razini grada, županije i države i da to nije sporno, a drugi su se pravdali.
O GSS-u kao produženoj ruci policije i misli li pritom na hapšenje... Ne. Mi definitivno traganje i spašavanje, na kopnu i otocima kada je nevrijeme, provodimo u suradnji s policijom. Policija nas poziva da odradimo tehnička spašavanja.
